Ukrajinske ekonomske izbjeglice - deportirati ili dati azil?

Izbjeglički dom u Wolgastu, u općini Vorpommern-Greifswald, gradiću u Njemačkoj smještenom preko puta otoka Usedom na samom sjeveru zemlje, nalazi se u jednom soliteru - jednom od mnogih koji su izgrađeni u vrijeme DDR-a. U domu je smješteno 140 osoba koje su podnijele zahtjev za izdavanjem azila. Vitalij Balušinskij, 28-godišnji inženjer je jedan od njih. Sjedi za stolom i priča zašto je došao u Njemačku i čemu se nada od novog života u ovoj zemlji.

Balušinskij je jake građe, visok, ima kratku tamnu kosu. Živi u izbjegličkom domu sa svojom suprugom i četverogodišnjom kćeri. Studirao je u Lavovu, dolazi iz zapadne Ukrajine. Kada je u istočnoj Ukrajini prije godinu i pol dana izbio haos, bio je zaposlen u industriji ambalaže u Donjecku. "Zbog rata u Donbasu sam izgubio posao te sam se vratio natrag u zapadnu Ukrajinu. Onda sam se trebao prijaviti u ukrajinsku vojsku", kaže on, ali dodaje da nije želio nikoga ubiti, odnosno da ne želi uzeti u ruke oružje i ratovati te da je na toj osnovi je on podnio zahtjev za dobijanje azila.

Malo izgleda za dobijanje azila

Međutim. njemačko pravo ne predviđa da onaj ko odbije služenje vojnog roka u Ukrajini može dobiti azil. To je pokazao odgovor njemačke vlade na pitanje koje je u Bundestagu polovinom juna postavio jedan poslanik ljevičarske stranke Die Linke. U prvoj polovini 2015. godine je prema navodima Saveznog ureda za migracije i izbjeglice pristigao 2621 zahtjev za azil od Ukrajinaca, od toga je samo 5,4 posto dobilo azil. Balušinskij se ipak može nadati da će smjeti ostati duže u Njemačkoj, tj. da neće biti protjeran iz zemlje. Jer svaki zahtjev mora biti pojedinačno obrađen. Od 7. avgusta 2014. zahtjevi za izdavanje azila iz Ukrajine nemaju prioritet, navode u Saveznom uredu za migracije i izbjeglice. Prednost imaju zahtjevi za izdavanjem azila koje podnose izbjeglice iz Sirije, Iraka i Eritreje. Odnedavno se po ubrzanom postupku obrađuju i zahtjevi za azil iz balkanskih zemalja jer oni slove za zahtjeve koji u velikoj mjeri nemaju izgleda za uspjeh. Zahtjevi iz Ukrajine su rangirani iza njih.

Protjerivanje ili vrbovanje?

Šta želi Balušinskij? Vrlo jednostavno: raditi i sa svojom porodicom živjeti u sigurnosti. On voli Njemačku i Nijemce. Kaže da su ljudi pristojni, spremni pomoći i da donose odjeću u dom za izbjeglice. On pomaže u raspoređivanju te garderobe i pokušava biti koristan. S obzirom na to da je u zemlji tek osam mjeseci, on zaista dobro govori njemački. Kada je došao nije znao nijednu riječ njemačkog. No on vrlo rado uči jer se želi pripremiti za posao u Njemačkoj.

Milia Bentzien, šefica izbjegličkog doma u kojem porodica Balušinskij stanuje, kaže da se ona ne smije uplitati u postupak izdavanja azila. Ona smatra da je to šteta jer ima brojne kontakte sa izbjeglicama i zna ko bi "dobro odgovarao". Ona smatra da bi se porodica Vitalija Balušinskog dobro uklopila.

Brojni nezaposleni

Podnositelji zahtjeva za azil smiju u principu raditi tri mjeseca nakon početka boravka u Njemačkoj. Ukoliko neki azilant ima ponudu za posao Ured za zapošljavanje mora provjeriti da li na to radno mjesto prvo neko drugi ima pravo, primjerice nezaposlena osoba sa njemačkim državljanstvom ili migrant iz zemalja EU, ili pak nezaposleni koji ovdje posjeduje pravo boravka i pravo na rad. Azilanti su plasirani iza njih.

U općini Vorpommern-Greifswald su stoga šanse da azilanti poput Balušinskija dobiju posao prilično loše. Tu jednostavno ima puno nezaposlenih koji prema njemačkom pravu imaju prednost. Podaci Savezne agencije za rad pokazuju da je u tom regionu stopa nezaposlenosti u julu 2015. godine iznosila 11,6 posto. Poređenja radi, u čitavoj Njemačkoj je u julu ukupno bez posla bilo 6,3 posto.

Jedna druga ukrajinska porodica je smještena u mjestu Tutow. Jedna pričljiva baka od oko 60 godina i mlađi bračni par s petogodišnjom kćerkom. Uposlenica izbjegličkog centra koja je zadužena za brigu o izbjeglicama kaže da je ta porodica ruskog porijekla i da dolazi iz Odese. Navodi da je porodica politički progonjena jer je podržavala svrgnutog ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča. Osim toga porodica je, kaže ova uposlenica, diskriminirana jer navodno ima jevrejsko porijeklo.

Ali, ova službenica kaže da ne vjeruje u tu priču, tj. da vjeruje samo u to da porodica potiče iz Odese. "To su jasno ekonomske izbjeglice", kaže ona. Službenica je Ukrajinka i poznaje stanje u staroj domovini. Ona kaže da ne postoji diskriminacija Jevreja koja bi bila vrijedna pomena, a da na Zapadu Ukrajine također nema progona ljudi koji su bili za Janukoviča. Ovaj bračni par nije mogao puno reći na pitanje o tome kako procjenjuje uzroke konflikta u Ukrajini. "Ne poznajem političku situaciju", kaže muškarac. Slično odgovara i njegova supruga. On je radio kao građevinski radnik u Poljskoj i Rusiji. Posao je, kaže, bio loše plaćen, nesiguran i kratkoročan, a on je želio regulirane odnose. Zbog toga je došao u Njemačku. "Ja zapravo ne želim novac od države, želim samo dozvolu da smijem ovdje raditi", kaže on na ruskom. Ekonomske izbjeglice koje dobijaju stan i financijsku podršku države koriste, međutim, resurse koje izbjeglicama koje dolaze iz ratnih područja stoga ne stoje na raspolaganju. Pitamo kako se pri tome osjećaju, ali ne dobijamo jasan odgovor.

"Aktualna situacija od 20. jula 2015: u općini Vorpommern-Greifswald je podneseno 415 zahtjeva za azil", kaže Nadine Hoffman, opunomoćenica za pitanja integracije grada Greifswalda. Osim toga postoji 85 stranaca kojima je odobren azilantski status, dodaje ona. Oni se smiju prijaviti u Ured za zapošljavanje, tražiti posao i dobijati novac za nezaposlene kao svaki drugi građanin. No svaki mjesec dolaze nove izbjeglice. O njima se u Njemačkoj u prvoj liniji brinu općine i gradovi - i oni snose i troškove njihovog boravka. Stoga su neki građani u općini Vorpommern-Greifswald pomalo osorni kada se spomene tema "azilanata".

Slobodni stanovi i novi namještaj

"Mi moramo svaki dan ići raditi. A oni dobijaju stan na poklon i još k tome novi namještaj", kaže žena kojoj je oko 30 godina, a koja stanuje u Tutowu, u soliteru gdje također živi više izbjegličkih porodica. Ona ne želi otkriti svoje ime, kao ni drugi tamošnji stanovnici. "Osjetljiva tema", kaže jedan uposlenik u trgovini elektronskim uređajima. "Ali mislim da trebamo imati suosjećaj i pokazati solidarnost kada neki ovdje dođu iz ratnih područja." Međutim, ovdje ima i dosta građana "koji su i sami nezaposleni i dobijaju socijalna primanja od države", kaže njegov prijatelj. "Ko će to sve platiti? Na koncu mi."

U luci u Mönkebudeu na molu sjedi četvero ljudi, svi u pedesetima. Pitamo ih kako oni gledaju na izbjeglice. O tome zapravo ne žele reći ništa. Ali se onda ipak odlučuju govoriti o toj temi. "Jedni rade 50 godina i dobijaju malu penziju, dok drugi dođu ovdje i dobiju stan i uz to još i novac", kaže jedan član jedriličarske grupe. "A sada vam želim laku noć", kaže on.