1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

USA Pakistan

6. februar 2004
https://p.dw.com/p/AVKM
Tako je to medju prijateljima: SAD prijete sankcijama i eventualnom upotrebom sile protiv zemalja koje su, navodno, radile na programima atomskog naoruzanja. Ako se ispostavi da ove drzave svoj zanat uce zahvaljujuci nekim drugim drzavama, cak bliskim Washingtonu, onda je to cak i "pohvalno za zemlju - americkog prijatelja, koji nista ne taji.

Tako i nikako drugacije je i u slucaju Pakistana. Tu se ispostavilo da nacionalni heroj Abdul Kadir Khan, otac pakistanske atomske bombe, svoje znanje velikodusno dijeli sa Irancima, Libijcima i Sjevernokoreancima. Predsjednik Musharaf smatra da je Pakistan suverena drzava i da ce sama izaci na kraj sa istragom. Pomilovao je Khana zbog velikodusnosti.

Takvim izjavama ce predsjednik koji je nedavno prezivio nekoliko pokusaja atentata, za sebe prikupiti simpatije i neprijatelja. A Wahingtona? I Washingtona! Tu je pozdravljeno sto je Musharraf prekinuo "Khanovu mrezu". Niti rijeci kritike, jer je general s predsjednickim mandatom neophodan u borbi protiv medjunarodnog terorizma. Zato mu se moze progledati kroz prste.

Ocito je da Washington ne bere brige sto u Pakistanu nista ne moze da se dogodi bez vojske . I jos nesto: rijecju "Khanova mreza"- indirektno se priznaje da Khan nije pojedinac, kako to Islamabad rado predstavlja. Samo: Washington zna naravno i da bi precizno sagledavanje stvari dovelo do ruznih spoznaja ali i do kobnih posljedica. Sta ako bude evidentna saradnja vojske sa tom "mrezom"? Sta ako cak bude moguce dokumentovati, da Pakistan svoje umijece uci samo zu pomoc Kineza? Onda bi Washington morao reagovati i onda bi SAD naljutile u cugu nekoliko drzava sa kojima sada imaju dobre odnose. Naravno, nije prijateljstvo prema predsjedniku Musharrafu, a jos manje prema Pakistanu, ono zbog cega Washington Musarafu gleda kroz prste, vec rezon Bijele Kuce, koja svoju vanjsku politiku sve vise provodi po sopstvenom nahodjenju i shodno svojim ciljevima, a ne po potrebi situacije nekog regiona. Posljedica je da ta politika biva sve nekonsekventnija. Eto- sta covjek sve nije u stanju da ucini za priatelje.