Uzmi, pa vrati! – Knjige u javnim ormarićima

Nedaleko od glavne željezničke stanice u Bonu, na Popelsdorfer aleji, nalazi se javni ormarić za knjige, prvi ovakve vrste u Bonu. Taj projekat, koji omogućuje novi način iznajmljivanja knjiga bez registracije, pokrenula je građanska fondacija grada Bon. Mogu ga koristiti svi. U svako doba imate mogućnost da neograničeno i besplatno iznajmite knjigu i vratite je ili zamjenite za neku drugu. Ali, možete i čak sami donijeti vlastite knjige. Bilo to iz razloga što više nemate potrebu za te knjige, što vam se više ne dopadaju ili jednostavno iz razloga, što hoćete da napravite mjesto za druge. Sve to funkcioniše sasvim anonimno i bez kontrole.

Prošla su vremena kad se išlo u biblioteku da bi se tajno, mirno i tiho pročitala jedna knjiga ili kad se za iznajmljivanje knjige morala platiti nadoknada. Pored čitanja, danas knjige služe i za komunikaciju, spajaju ljude i stvaraju nove susrete.

Ormarić za knjige na Popelsdorfer aleji je postavljena 2003. godine. Ideja dolazi od studentice arhitekture Trixi Royeck iz Majnca . Sa prijedlogom „books outdoor“ ona se prijavila na konkurs građanske fondacije grada Bon. Pod motom „Građani doniraju za budućnost“ fondacija je tražila moderne ideje koje obogaćuju društveni i kulturni život u Bonu. Trixi je lično godinama koristila slične biblioteke u Majncu, postavljene na inicijativu dvoje američkih umjetnika, Kleg i Gutman.

Knjige spajuju ljude

Tokom devedestih su slične ormariće sa knjigama postavili u okviru umjetničkog projekta pod nazivom „Otvorena biblioteka“ u njemačkim i austrijskim gradovima (Majnc, Hamburg i Grac). Sa svojom, dalje razvijenom idejom, ova studentica je osvojila drugo mjesto i novčanu nagradu u iznosu od 2000. eura. Predložila je da se ormarići postave na mjesto blizu parka ili šetališta. Zajedno sa građanskom fondacijom, odlučili su prvi ormarić sa besplatnim knjigama postaviti na Popelsdorfer aleji, poznatom i omiljenom šetalištu u Bonu.

Skoro svako ko prođe pored ormarića, zastane na trenutak. Ali i oni koji ga prvi put vide u prolazu, neće se osuditi da prođu pored njega, a da ne stanu, da ga vide iz blizine ili pogledaju malo bolje jednu od mnogih knjiga.

Penzioner Aleksander Janzen, jedan je od brojnih posjetilaca koji redovno dolaze. Ormarić je vidio u prolazu pošto mu žena radi u blizini. Od tada ga često obilazi. Nekada da bi uzeo knjigu, a nekada da bi sam donio neku iz svoje kućne biblioteke. „Smatram da je ova ideja odlična. Treba nam više ovakvih mjesta. Umjesto da se knjige bacaju, treba ih donijeti ovamo“, kaže Aleksander Janzen dok pažljivo stavlja knjige koje su na podu u vitrinu, jer mu je, kako kaže, žao da leže na zemlji.

U međuvremenu je u gradu postavljeno još nekoliko ormarića sa besplatnim knjigama. Andre Šolc iz fondacije kaže da se ne može naći dovoljno mjesta za veliki broj knjiga. Građanska fondacija brine se o održavanju i popravci ormarića, ali u principu njihovi radovi se izvode na samom početku. Oni su zaduženi za organizaciju i finansiranje projekta. Poslije toga se javna biblioteka prepušta građanima. A oni se vrlo raduju takvom poklonu.

Moderna varijanta današnjih biblioteka

Učiteljica Anete Hofman živi blizu ormarića za knjige i prvi put je donijela dosta svojih knjiga. „To jedan mix svih vrsta knjiga“, kaže ona, „knjige, koje sam jednom kupila ili dobila kao poklon i kojih se hoću riješiti zbog potrebe za prostorom.“ Inače joj se ideja vrlo sviđa. Veliki je ljubitelj knjiga i bilo bi joj žao da ih mora baciti. Tako misle i mnogi prolaznici.

Andre Šolc misli da je njemački mentalitet da se knjige ne bacaju jer su suviše vrijedne. Ali, isto tako misli da bi taj koncept bio prihvaćen i u ostalim mjestima. Za sad ima dosta primjera u njemačkim i austrijskim gradovima. Građanska fondacija Bona, koja se brine i oko drugih projekata, na početku svog predočenog projekta morala je prihvatiti i mnogo kritike. Andre Šolc kaže: „Ljudi su na početku mislili da neće uspjeti, da će knjige biti ukradene ili da će ormarići biti razvaljeni“. Međutim, ta ideja već godinama funkcioniše odlično. Možda je razlog za to da se službenici bez naknade brinu o vitrinama, ali možda čisto zbog činjenice da svako ima korist od tih otvorenih biblioteka i da su ih građani zavoljeli i prihvatili kao svoje, kako objašnjava jedna starija žena iz susjedstva.

Kozima i Ilka su dvije prijateljice koje se, šetajući sa djecom, zaustavljaju pored ormarića. Kozima je taj „objekat“ vidjela u prolazu i odmah ga pokazala prijateljici. Obje su sebi izabrale knjige. Drugi put će donijeti knjige i obogatiti ponudu. Kažu da je izbor dobar. Za njih ovakvi projekti imaju prednost – otvoreni su non-stop, što se Kozimi posebno sviđa: „Mnogi beskućnici dolaze ovdje, uzmu sebi knjigu iz vitrine pa legnu na suprotnu livadu. To mi je super stvar!“

Zaista, pored ormarića na Popelsdorfer aleji prolaze sasvim različiti ljudi. Prema rezultatima istraživanja javnog mnjenja koje su proveli studenti Univerziteta u Bonu, može se zaključiti da su žene te koje donose knjige, a muškarci koji odnose.

Minibib - mala "zelena" biblioteka

U gradskom parku u Kelnu ne stoji mali ormarić za knjige. Tu je čak podignuta mala biblioteka u zelenilu. Ta „minibib“ je inicijativa gradske knjižnice. Trenutno ima preko 1.000 knjiga svih vrsta. Cilj ovog projekta je privući što veći broj mladih.

Iznajmljivanje knjige u „minibib“-u funkcioniše kao i kod javni ormarića. Niti se morate prijaviti, niti platiti iznajmljivanje. Velika razlika je ta, da „minibib“ nije non-stop otvoren, nego ima svoje radno vrijeme. Razlika je da se tokom jedne posjete može iznajmiti samo jedna knjiga i da se mora vratiti u toku od dvije sedmice. Jedan od petnaest pomoćnika je studentica Pauline. „Ljudi koji odnesu knjigu uvijek je vrate. Nekada se desi da je zadrže više od dvije sedmice, pa im onda bude žao što su prešli rok, ali to nije tako loše“, kaže Pauline.

U „minibib“-u ipak nećete naći starije knjige, pošto je jedan od uvjeta za primanje knjiga da ne bude starija od dvije godina. Isto tako ne dolazi do razmjene knjiga. Javne vitrine za knjige ipak ostaju nešto posebno. Samo kod njih postoji mogućnost da se ljudi druže i komuniciraju. Možda se i približe. Nikad se ne zna!

Autor: Ernest Bektašević

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić