Velike sile nisu željele da Tribunal funkcionira

Bivša glasnogovornica glavne tužiteljice Carle Del Ponte dovodi u pitanje odnos svjetskih diplomatija prema Haškom tribunalu i tvrdi da je rad te pravosudne institucije, čiji je osnivač Savjet bezbjednosti UN, permanentno bio izložen ometanju, opstrukciji i blokadi velikih sila i zapadnih diplomatija.

Florans Artmann, prisutna šest godina u Haškom tribunalu kao glasnogovornik tužilaštva bila je u prilici da prisustvuje gotovo svim susretima i razgovorima glavne tužiteljice Karle (Carla) Del Ponte sa predsjednicima država i čelnicima najvećih svjetskih institucija. Imala je uvid i u najpovjerljivije dokumente Tribunala. Za godinu dana kako nije na toj dužnosti, sabrala je svoje bilješke i potkrijepila ih dokumentima, i objavila knjigu koja već ovog trenutka pobuđuje veliku pažnju ne samo francuske javnosti. Prije svega zato što otkriva naličje dobre namjere da se osnivanjem Haškog tribunala pred lice pravde izvedu ratni zločinci i krivci za ratove u bivšoj Jugoslaviji. Velike sile su osnovale Tribunal, kaže Artmanova, ali nisu gorile od želje da on i stvarno radi.

"Kad je Tribunal osnovan 1993. kreiran je u okviru jedne hipokrizije. Jer tada velike sile nisu htjele intervenirati, odnosno koristiti vojnu silu da zaustave rat u Bosni. Tribunal je bio odgovor na nastavak strašnih zločina koji su se tada dešavali u Bosnu, ali one nisu imale ni namjeru ni želju da međunarodni sud funkcionira. On je bio samo diplomatski instrument da se smiri indignacija."

Artmanova piše kako se rivalstvo velikih sila reflektovalo na misiju Tribunala, kako je hapšenje najtraženijih optuženika ovisilo o odnosima šefova moćnih država i kako politika može da opstruira, instrumentalizuje, pa i blokira međunarodnu pravdu. Na primjer, u maju 97. u Parizu se sastaju Žak Širak (Jacques Chirac), Bil Klinton (Bill Clinton), Helmut Kol (Kohl) i Toni Bler (Tony Blair), šefovi najmoćnijih zapadnih država. Širak insistira da se uhapsi Radovan Karadžić. Klinton kaže da to ne mogu izvesti a da ne informišu Ruse. Širak uzvraća da će Moskva u tom slučaju opomenuti optuženog, koji se još nije krio. Klinton ipak ostaje pri svome. Podržava ga Bler, Kohl je uzdržan, i Širak se povlači.

"Nije, po meni, taj sastanak najbitniji, jer javnost zna da je Rusija bila protiv hapšenja Karadžića, da je zemlja koja je pravila opstrukciju, da nije zeljela podržavati Haški tribunal, da i danas traži njegovo zatvaranje bez obzira što nisu uhapšeni ni Karadžić ni Mladić. Ono što je zanimljivije i strašnije jeste da punih 12 godine zapadne zemlje sistematski opstruiraju hapšenje Karadžića i Mladića. Nije po srijedi samo nedostatak volje nego konkretna politika da se izbjegne njihovo hapšenje."

S tim u vezi Artmanova otkriva i manipulacije zapadnih diplomatija u samom ratu i u njima nalazi razloge što najtraženiji haški optuženici ni do danas nisu uhapšeni.

"Problem je da Karadžić i Mladić imaju mogućnosti da otkriju najneslavnije trenutke zapadnih sila u Bosni. Ima jedan razgovor koji prenosim u knjizi - između Klintona i Širaka 13. jula 1995. - iz kojeg je jasno da znaju za odvajanje žena od muškaraca i svjesni su da će biti zločina i da treba nešto uraditi. Ništa nisu uradili i svi ostali su bili saglasni da se ništa ne uradi. A onda, nekoliko mjeseci kasnije, u novembru, dok u Dejtonu razgovoraju o detaljima mirovnog plana, oni su svjesni razmjera zločina. Tada su već otkrivene masovne grobnice, novinari su bili na licu mjesta. Sve su to vidjeli zapadni moćnici, a ipak odlučuje da region, koji je bio pod zaštitom UN i u kojem je stradalo 8000 ljudi, daju onima koji su naredili, organizirali i pripremili taj zločin."

Mir je uspostavljen, ali kazna nije stigla neke od najvećih vinovnika krvoprolića u bivšoj Jugoslaviji - zaključuje svoju knjigu "Mir i kazna" Florans Artman.