Veliki odaziv biraca u Iraku

Izbora je i ranije bilo u Iraku, ali njihovi rezultati – posebno u vrijeme Saddama Husseina – bili su predvidivi. Ili su, kao sto je to bio slucaj 1954 godine, bili naprosto ponisteni, jer se nisu svidjali mocnicima. Zbog toga ni ovaj puta ne bi bilo veliko iznenadjenje da su se Iracani uljudno zahvalili i ovaj puta radije ostali kod kuce.

Za razliku od ranijih izbora, ovaj puta je postojao i visoki licni rizik, a osim topga niti je ranije bilo, niti sada ima garancija da ce izbori nesto promijeniti u buducnosti. Iracanima se moze samo cestitati na tome da su usprkos opasnostima ipak izasli do birackih mjesta, u broju na kojem bi im mogle pozavidjeti i neke etablirane demokracije.

Velika razlika izmedju etabliranih demokratskih zemalja i Iraka – koji je od demokracije jos daleko - sastoji se u tome, da se u brojnim evropskim drzavama izlazak na izbore shvaca kao gotovo dosadna gradjanska duznost. U Iraku je izlazak na izbore jasan znak zelje za politickim suodlucivanjem.

To posebno vazi za one u zemlji koji su dosada bili u podredjenom polozaju. To su prije svega Siiti, a potom i Kurdi. Po prvi puta siitska vecina je imala priliku da na slobodnim izborima ostvari udio u vlasti, i ona je priliku iskoristila. A i Kurdi su shvatili koja im se sansa priza. Bez ove dvije grupe ubuduce se u Iraku nista nece moci uciniti.

Skepticari sada govore kako izbori nisu valjani, buduci da Suniti na njima gotovo da i nisu sudjelovali.

Ali to ne obezvredjuje kompletne izbore. Suniti u zemlji cine ionako samo 20-postotnu manjinu. Neki nisu htjeli glasati jer su se bojali za zivot. Drugi nisu htjeli legitimirati kraj sunitske dominacije zemljom.

Svaka buduca iracka vlada mora se pobrinuti za to da i ovi Iracani profitiraju od normalizacije stanja u zemlji. Ta ce normalizacija biti dugotrajna i teska, i biti ce jos zrtava, buduci da su radikali i fanatici jos uvijek tu. Ali vecina Iracana je izlaskom na izbore tim ekstremistima pokazala da ih ne zeli slijediti. To je istovremeno i jasan nalog slobodno izabranom parlamentu i vladi koja ce ga slijediti. Odbijanje ekstremizma, medjutim, ne znaci prihvacanje americke okupacije. Ona ce sigurno jos potrajati. Ali sto vise Iracana pokaze politicku zrelost i odgovornost, to prije ce i okupacija biti okoncana.Ovi izbori predstavljaju prvi korak u ispravnom smjeru.