Venecijanski bijenale 2013.

Il Palazzo Enciclopedico - Enciklopedijska palača. To je moto ovogodišnjeg, 55. po redu Venecijanskog bijenala. U ovom središnjem dijelu izložbe sudjeluje 150 umjetnika iz 88 zemalja. Venecija će do kraja studenoga biti središte moderne umjetnosti. Ove godine ima jedna velika novost: Njemačka i Francuska su zamijenile svoje paviljone.

Njemački paviljon specifično je mjesto za izlaganje. Njegova monumentalna arhitektura i povijest zgrade za mnoge su umjetnike već predstavljali problem. Zgradu su u propagandne svrhe svojevremeno zloupotrebljavali nacionalsocijalisti. Ove godine u Njemačkom paviljonu gostuje Francuska. Nju zastupa Anri Sala, albanski umjetnik koji živi u Berlinu.

"Koncert za lijevu ruku za klavir i orkestar", francuski skladatelj Maurice Ravel napisao je 1930. To je bilo nakon Prvog svjetskog rata u kojem su mnogi pijanisti izgubili desnu ruku. Anri Sala je na tu temu napravio jednu filmsku instalaciju. Njezin naziv "Ravel Ravel Unravel" poigrava se sa značenjem engleskog pojma "ravel" - "zbuniti".

Njemačka predstavlja u Francuskom paviljonu istovremeno četiri međunarodna umjetnika. Nijedan od njih nije Nijemac. Globalizacija umjetnosti tema je Susanne Gaensheimer, koja je i 2011. bila zadužena za Njemački paviljon. Tada je Zlatnog lava osvojio autor njemačke izložbe Christoph Schlingensief.

Ai Veivei rado je prihvatio poziv da zastupa Njemačku na Bijenalu. On je jedan od najvažnijih umjetnika današnjice. Osim toga, za mnoge Kineze je ovaj kipar i tvorac instalacija socijalna savjest, jer tematizira društvene probleme u svojoj domovini. No, Bijenale je počeo bez nazočnosti ovog kritičara režima budući da mu vlasti nisu odobrile putovanje.

Ai Veivei je za središnju prostoriju paviljona osmislio ogromnu instalaciju koja se sastoji od preko 800 stolica. To je simbol odnosa individue i društva, ali i nekontroliranog širenja kineskih mega-gradova. Ai Veivei nije smio čak ni doći u Veneciju kako bi postavio instalaciju. To su za njega obavili njegovi dugogodišnji suradnici koji su od njega iz Pekinga dobivali upute putem Skypea.

"Drvo je materijal koji je najbliži ljudima", kaže Ai Veivei. Stolice potječu iz raznih kineskih regija i stare su 80 godina. On ih je nabavio uz pomoć kolekcionara i antikvara. One su u obiteljima naslijeđivane s koljena na koljeno. Nakon Kineske kulturne revolucije stolice više nisu unikati od drveta, nego masovni proizvod od plastike.

90 posto fotografija koje poznajemo iz Afrike napravili su bijelci. Santu Mofokeng fotografira iz unutarnje perspektive. Rođen je 1956. u Južnoj Africi i doživio je najgoru fazu apartheida. Danasa je jedan od najznačajnijih afričkih fotografa. Njegovo slojevito umjetničko stvaralaštvo pruža neuobičajeni pogled na južnoafričko društvo.

"Na jeziku sesotho sjena ne znači odsutnost svjetla. To ima dublje značenje. Sjena ima veze s aurom, dostojanstvom i samopouzdanjem", kaže Santu Mofokeng. Nakon okončanja apartheida on se posvetio religioznosti i spiritualnosti južnoafričkog društva, i te fotografije prikazuje u Veneciji.

Romuald Karmakar, redatelj i scenarist, sin Francuskinje i Iranca, već je nekoliko puta sudjelovao na Venecijanskom bijenaleu. On snima igrane, dokumentarne i umjetničke filmove. Njegova radikalna estetika odražava se i u njegovom motou: "Jednostavan put pun je zamki".

"Waiting for Sandy" - lišće drveća šušti i najavljuje razarajući olujni vjetar koji je 2012. opustošio dijelove SAD-a. Romuald Karmakar snimao je kroz mrežu za muhe. Tako je nastala jedna čudna apstraktna i istovremeno prijeteća atmosfera. Film nadopunjava druga dva priloga u kojima se Karmakar obračunava s radikalnim pokretima.

"Nikada ne bi izlagala u indijskom paviljonu i zato sam sretna da nacionalnost u njemačkom paviljonu ne igra nikakvu ulogu", kaže Dayanita Singh. Singh je rodom doduše iz Indije ali život provodi na putovanjima po cijelom svijetu. U Veneciji ne izlaže fotografije nego knjige fotografija koje izdaje jedna izdavačka kuća iz njemačkog Göttingena.

"Snaga fotografije nije u pojedinoj slici, nego daleko više u njihovoj kombinaciji", smatra Dayanita Singh. I u onome što se ne pokazuje. Ona u Veneciji prikazuje fotografske projekcije iz svoje ogromne arhive. U središtu pozornosti je Mona, indijski eunuh iz Delhija, kojeg je godinama pratila i fotografirala.

55. Venecijanski bijenale pokazuje izražajnije nego ikada da moderna umjetnost već odavno ne poznaje granice. Zamjena paviljona između Njemačke i Francuske je primjer za to koliko je danas prevladano načelo nacionalne reprezentacije. Većini umjetnika je umjetnička sloboda važnija od njihove nacionalne pripadnosti.