Više od igre: Dinamo – Crvena Zvezda

Maksimirski je stadion – te nedjelje 13. maja gorio od prvoga trenutka. „Na jugu se orilo od pjesama Draži Mihajloviću, a Hrvati su pjevali svoje pjesme o Anti Paveliću,“ prisjeća jedan Sarajlija Refik Ahmetović, koji će, kako se pokazalo, biti jedan od ključnih aktera ovog događaja. No, nije ostalo samo na pjesmama. Delije, koje je predvodio Željko Ražnjatović Arkan, počele su uništavati južnu tribinu – kidati reklame i stolice, napadati druge gledatelje koji su se tamo zatekli. „Treba samo pogledati što se događalo na južnoj tribini, kako su navijači Crvene zvezde stravično prebijali navijače Dinama, a kako je to tadašnja milicija pasivno promatrala,“ reći će Antun Vrdoljak, redatelj, političar i dugogodišnji čelnik Hrvatskog olimpijskog odbora.

Pasivnost redarstvenika – kojih je zbog utakmice visokog rizika bilo neshvatljivo malo, tek dvjestotinjak – razjarila je navijače Dinama. Bad Blue Boysi ruše zaštitnu ogradu i upadaju na travnjak – i tada počinju raditi pendreci. U sveopćem metežu, dok se većina igrača oba sastava povlači u svlačionice, na scenu dolazi kapetan Dinama Zvonimir Boban, koji je na pet-šest metara promatrao kako, braneći kolegu, Refik Ahmetović pendrekom udara jednog navijača.

„Nešto mi je rekao, ja danas ne znam što mi je rekao u onoj gužvi, mislim da me je opsovao,“ kaže Ahmetović. Pri tom je i Bobana zahvatio gumenom palicom, a Dinamov se kapetan vraća i udara milicajca nogom – scena koja je obišla svijet. „I čudo je da nisu pucali u Bobana“, komentira Vrdoljak. A da je bilo blizu toga, svjedoči i Ahmetović: „Kad sam se digao i onu uniformu na sebi malo sredio, budući da mi je košulja bila izvučena iz hlača, tad su me kolege koje su bile oko mene nagovarale da mu pucam u leđa, da ga ubijem. Ja sam rekao, ako vi hoćete da pucate imate svoj pištolj, ja neću pucati.“

Vrijeme promjena

Divljanje na Maksimiru zaustavljeno je vodenim šmrkovima, nastavljeno je zatim i ulicama Zagreba, ali sve se ograničilo samo na navijački pohod – narod im se nije priključio. „Da su izišli na ulice, bilo bi vraga. Bila bi sigurno vojna intervencija i bili bi poništeni svi rezultati izbora i tko zna što bi se dalje događalo sa Hrvatskom,“ kaže Vrdoljak, jedan od onih koji svakako misle da je ta nikad završena utakmica označila početak rata u Hrvatskoj. „To sasvim sigurno nije bio početak rata, ali je jedna od zgoda koje su simbolički iskorištene za novu interpretaciju nakon što je rat već počeo,“ smatra profesor Žarko Puhovski i podsjeća kako je riječ o vremenu između dva izborna kruga u Hrvatskoj, kada je već bilo jasno da HDZ odnosi pobjedu – no mjesecima prije prvih srpskih balvana i glasnih razmišljanja o hrvatskom osamostaljenju: „A jedan od tragikomičnih posljedaka ovakvog ponašanja je taj da se hrvatski Ustav stalno zove "Božićnim ustavom" iako je donesen na tada neradni dan u Jugoslaviji, to je bio Dan Armije.“

„Sve je bio niz slučajnosti koji je zbog konteksta dobio drugo značenje,“ nastavlja Puhovski. „Naravno da u normalnim okolnostima tako ugledni, ako hoćete da budem malo ciničan, i tako skup nogometaš kao što je Boban ne bi riskirao svoje tijelo da zaštiti nekog anonimnog navijača niti bi dobio tako široku podršku iako podrška nije bila jednoglasna kako se danas tvrdi ni u hrvatskim medijima.“

„Trebalo je reagirat...“

Danas Bad Blue Boysi i dalje smatraju da su dečki u startarsicama 13. maja odrasli. A Boban: „Prva stvar, zaštitio sam naše dečke, dignitet svih nas koji smo bili na stadionu, ali isto tako zaštitio sam samoga sebe, jer su me počeli udarati i normalno da je trebalo reagirat...A i to se kupilo godinama, hrvatska muka. Nikada nisam htio preuzeti neku ulogu heroja, jer mislim da su heroji naši ratnici koji su iznijeli pravi teret rata.“

Iako još uvijek postoji mišljenje da će u hrvatskim gradovima biti rastrgani, gostovanje sportaša iz Srbije postaje nešto normalno, kaže Puhovski: „Važnim mi se čini to što se pokazalo da sukobi Bed Blue Boysa i Torcide mogu imati potpuno iste razmjere i potpuno isto divljaštvo kao što su imali sa navijačima Zvezde i Partizana, a to znači da su se dosta prevarili nacionalisti koji su željeli u ponašanju navijača, u trenutku kad im se to sviđalo, vidjeti otpor protiv Srba ili kao kada su ljevičari htjeli vidjeti otpor protiv Tuđmanovog režima dok su navijači Tuđmanu fućkali zbog toga što je oduzeo ime Dinamo.“

Žarko Puhovski naglašava kako je riječ o divljačkom ponašanju koje ima socijalne i političke razloge. „Zbog rata su pale neke zabrane nasilja, jer je u ratu nužno da se to nasilje legalizira kako bi se rat naprosto mogao provesti, izvesti i u njemu pobijediti. Ali huligansko ponašanje ostaje huligansko ponašanje, kako god ga se interpretiralo.“

Danas Bad Blue Boysi neće doći na maksimirski stadion i svečanost kojom će se obilježiti 20. godišnjica nezavršene utakmice Dinama i Zvezde. Položit će vijence na spomenik Bad Blue Boysima poginulima u Domovinskom ratu podno zapadne tribine, spomenik koji, unatoč predviđanjima nekih aktera i analitičara iz devedesetih, nije prerastao u hodočasničko mjesto hrvatskog nacionalnog ponosa. Bad Blue Boysi ovim bojkotom prosvjeduju zbog policijske brutalnosti – ali ne one od od 13. maja prije 20 godina, nego od prije 13 dana kada su dobili pendrekom po glavi – Dinamo je igrao protiv Hajduka.

Autor: Tatjana Mautner

Odg. urednica. Belma Fazlagić-Šestić