Više sigurnosti, ali koliko dugo?

Itcik Ohana je radostan što je rat završen. Uprkos tome, ovaj 34-ro godišnjak koji je vlasnik jednog restorana, ima malo povjerenja u sposobnost međunarodne zajednice. «Sigurno je međutim da će nam UNIFIL sada donijeti više sigurnosti i da ćemo u narednih nekoliko godina imati mir», kaže Ohana i dodaje: «Međunarodne trupe bi se što je prije moguće trebale baciti na posao. Bliskoistočni konflikt je koplikovaniji nego što to misle mnogi političari zvan regiona», kaže Ohana. «Osim toga, Hezbolah i dalje nastoji uništiti Izrael i povećati svoj arsenal naoružanja. Od kako je Izrael prije šest godina povukao svoje trupe iz Libana, Hezbolah nas nije ostavio na miru», kaže Ohana i nastavlja:

«Naše trupe smo već jedanput povukli iz tog područja. Time je sve moglo biti završeno. Međutim, oni su ponovo napadali. Oni su otimali naše vojnike i raketirali naše tenkove. Kroz sve to je i nastala ova trenutna situacija».

Mnogi ljudi na sjeveru Izraela razmišljaju kao Ohana. Oni se nadaju više sigurnosti u narednom vremenu i istovremeno izražavaju sumnju da će UNIFIL-u poći za rukom da spriječi krijumčaranje oružja ili uopšte razoruža Hezbolah. Mnogi takođe kažu da regularne libanske trupe za tako nešto nisu sposobne i da možda nemaju hrabrosti i volje da to urade. Mnogi su također mišljenja da ne samo Hezbolah nego i njegovi pomagači Sirija i Iran u tajnosti imaju dugoročne planove o napadima, u slučaju Teherana moguće i sa atomskom bombom. Mnogi se takođe pitaju šta je, kada je riječ o sigurnosti, ovaj rat uopšte donio i nije li on rano završen. Takvo pitanje sebi postavlja i jedan mladić iz Naharije.

«U jednom takvom radu nema pobjednika i gubitnika. Htjeli smo postići određeni cilj. Ali to nam nije pošlo za rukom. Hezbolah nije razoružan. Naši oteti vojnici nisu oslobođeni. Dakle, šta smo ustvari postigli. Samo mrtvi na obje strane».

Na sjeveru Izraela se često mogu čuti optužbe su se međunarodna zajednica i posebno međunarodni mediji jednostrano fokusirali na patnje Libana. Takvog je mišljenja i Julia Gliklich iz Haife. Ona je svjesna da je u Libanu poginulo više ljudi nego u Izraelu. Ovaj 23-godišnja studentica je u ovom ratu sa Hezbolahom izgubila oca.

« Međunarodne telvizije su samo prikazivale snimke žrtava u Libanu i za to su krivile Izrael. Želim pokazati i ljude sa naše strane. Ovdje su ubijani nedužni ljudi. Ljudi koji nikome nisu ništa nažao učinili. Niko za to nije bio zainteresovan».

Julia Gliklich ne žali samo za svojim ocem. Od kako je on izgubio život, ona se boji da će ponovo izbiti rat u kojem će poginuti njena majka ali i ona sama. Ona zna malo o politici koja ni njenog oca nije posebno interesovala. Ona ne zna dali će UNIFIL donijeti više sigurnosti. Ona se može samo nadati.

«Ne znam, ali se nadam»