Višegradska i berlinska “bonaca” kroz pero Nicola Ljubića

Ana je Srpkinja, rođena je i odrasla u Višegradu, u Bosni i Hercegovini, kao ljubimica svog oca, profesora anglistike. Sada živi u Berlinu, u kojem i studira i gdje jedne večeri u kazalištu upoznaje Roberta. I on je student i njegov otac vuče korijene s Balkana – iz Hrvatske odakle je već prije mnogo godina došao u Njemačku na rad. Za razliku od Ane, Roberta gotovo ništa ne veže za domovinu njegova oca. Ne poznaje Hrvatsku, ne govori jezik, a i rat koji se dogodio na tom prostoru, pored njega je, takoreći, samo prošao, bez ikakvih posebnih trauma, ne budeći u njemu neki dublji interes kako za zemlju tako ni za ljude, odnosno, za rodbinu koja tamo živi.

Tek ljubav prema Ani ili bolje rečeno, tajna koju će jednog dana naizgled slučajno otkriti, natjerat će Roberta da se u potpunosti otvori ovom poglavlju sebe samoga i krene u potragu za korijenima i razumijevanjem rata koji se dogodio.

Anin otac se naime upravo nalazi pred sudom za ratne zločine u Den Haagu, a optužnica ga tereti za sudjelovanje u zločinu tijekom kojeg su Srbi u Višegradu zapalili nekoliko muslimanskih obitelji.

Sadržaj Ljubićevog romana izuzetno je kompleksan, njegova namjera i želja da nam ispriča ovu ljubavnu i ljudsku priču sa svim finesama, filozofsko - etičkim i moralnim pitanjima oko dobra i zla, krivnje i grijeha, izuzetno su ambiciozni, ali ni u jednom trenutku ne postaju pretenciozni. On nam priču priča iz Robertove perspektive s kojim čitatelj (htio ili ne htio) dijeli sve nedoumice, strah i nesigurnost zbog situacije u kojoj se on sam našao i u kojoj je polog ni manje ni više nego gubitak voljene djevojke. Istovremeno, osjećamo i njegovu nemoć i nemogućnost da sazna istinu o zločinu koji se dogodio još davno prije njegova poznanstva s Anom.

Osim osjećaja da je prevaren, da mu je Ana prešutjela jedan tako važan dio svog života, da joj se otac, za kojeg pronalazi samo najbolje riječi, nalazi pred Haškim sudom, čitatelj se zajedno s njim automatski bavi i pitanjem – je li taj otac uistinu kriv? Govore li svjedoci u Den Haagu istinu? Ako je kriv, u kojoj mjeri je i on bio žrtva trauma i drama koje su zahvatile njegov život prije samog rata i koje su tako ne samo utjecale na njega, već i, barem djelomično, objasnile fenomen kako je iz jednog uglednog, civiliziranog i među studentima omiljenog profesora anglistike i velikog poznavaoca Shakesperea, mogao postati ratni zločinac. (Ovdje se, naravno, isto tako automatski nameću paralele s jednim stvarnim likom; Nikolom Koljevićem, šeksipirologom iz Sarajeva, osumnjičenim za ratne zločine u BiH, koji je 1997. godine u Banjoj Luci počinio samoubojstvo i koji je baš kao i lik oca u Ljubićevom romanu doživio osobnu tragediju gubitka sina jednim nesretnim slučajem još prije rata).

U potrazi za odgovorima na ova pitanja, Robert putuje u Nizozemsku, u Sheveningen gdje susreće Aninog oca i gdje mu se pruža prilika da ga, doduše samo kroz zaštitno staklo pokuša promotriti i možda čak dokučiti. Opisi iz sudnice, ispitivanja svjedoka kao i samo svjedočenje optuženog i njegove supruge najuvjerljiviji su dijelovi romana i samim time i najuspješniji. Ljubić nam gotovo dokumentaristički donosi izjave svjedoka, minuciozno, do najsitnijeg detalja opisuje geste i mimiku preživjelih, bez da i u jednom trenutku zalazi u kič, odnosno, da nam svjesno ne nameće osjećaje suosjećanja ili sažaljenja. Autor zadržava potrebnu distancu čak i onda kada opisuje šikaniranja i provociranja svjedoka zločina od strane branitelja optuženog, no koji se usprkos tome čitatelju doista „uvlače pod kožu“. I vjerojatno će upravo zbog svoje objektivnosti, iako se zapravo radi o Robertovoj perspektivi, dakle o subjektivnom promatranju sudskog procesa, ova poglavlja kod većine ostati ona najupečatljivija.

Nasuprot tome stoje opisi odnosa između dvoje zaljubljenih. Razlika u stilu pisanja ovih scena i prizora iz sudnice je toliko velika da čitatelj djelomično stječe dojam da su knjigu zapravo napisala dva pisca. Ova razlika se utoliko više nameće jer autor naizmjenično reda ljubavne scene i one iz Den Haaga. Time s jedne strane, naravno, naglašava atmosferu koja vlada u jednom kao i u drugom okruženju no,očigledno time želi postići i dinamičnost. To mu na žalost samo djelomično uspijeva.

Ne samo da nizanje scena iz sudnice i opisa dijaloga i ljubavi između Ane i Roberta djeluju izuzetno shematski i nespretno i u svakom slučaju proračunato, nego s time čak nije do kraja niti dosegnut cilj – dinamičnost. K tome valja uzeti u obzir da upravo erotske scene pripadaju najdosadnijim dijelovima knjige jer jednostavno nisu uvjerljive, nedostaje im „ono nešto materijalno“. Osim toga, čak ni za vrijeme njihova trajanja autor čitatelja ne lišava vječitog unutarnjeg Robertovog monologa.

Bez obzira na činjenicu da Nicol Ljubić očigledno ne pripada onom redu spisatelja koji upravo ovakve scene pišu s lakoćom i uvjerljivošću, “Meeresstille” je u svakom slučaju knjiga koju vrijedi primiti u ruke.

Ono što obećaje od samog početka, zadržava i ispunjava do kraja – daje nam kronologiju jednog procesa praćenog od strane osobe koja do jučer gotovo da nije ni znala za opseg tragedije koja se dogodila na Balkanu, koja istodobno s njime pronalazi dio sebe, otkriva važnost i težinu ljubavi i sve to kroz atmosferu tišine koja se u ovom slučaju doista nekako najbolje može usporediti s tišinom jedne – bonace.

Autor: Željka Telišman

Odg.ur.: A. Slanjankić