Vladari izgubili tlo pod nogama

Hoće li demonstracije doista zapaliti čitav Bliski istok? Jučer Tunis, danas Kairo, sutra Sana ili Damask? Ne, tako jednostavno to neće ići. Uzrok da se politički prosvjedi šire od jedne zemlje na drugu leži i u tome da su i razlozi prosvjeda slični - kao što su slični i ciljevi. Prosvjedi su usmjereni protiv vlastodržaca i elite koja je gospodarstvo i politiku pretvorila u privatno vlasništvo. Dok je ta gospoda desetljećima uživala u ugodnim foteljama moći, izgubila je iz vida narod pred svojim palačama. Potpuno su previdjeli da su im politički odgovorni. Da razvoj ne znači boljitak za neke, nego za sve. Oligarhi u palačama arapskog svijeta su već odavno izgubili svo tlo pod nogama, a ne poznaju ni nevolje koje muče njihove stanovnike. A one su jednostavne: mogu li platiti kruh? Ima li posla za mene? Što mi donosi sutra?

Ali ipak Tunis neće biti Gdanjsk odakle je poljska Solidarnost srušila sovjetsko carstvo. Jer u arapskom svijetu ne postoji neka središnja moć koju se može srušiti i velike su razlike između svake zemlje. S druge strane, postoje sile koje zazivaju jedinstvo arapskog svijeta i to su sile koje i sada pomažu da se širi iskustvo prosvjeda. Prije svega su to panarapski mediji, poput postaja Al Jazeera i Al Arabiya koje neumorno prenose slike prosvjeda po čitavom svijetu.

Prosvjeduju i građani i seljaci

Medijska izolacija možda još može funkcionirati u ponekoj dalekoj despotiji Afrike, ali u arapskim zemljama to više ne može proći. Civilna društva u tim zemljama, s gledišta vlastodržaca, nemaju što reći - ali ona imaju internet, blogove i forume iz kojih se stvara glas i volja koja ima težinu. Egipat još uvijek pokušava konkurirati državnom televizijom tim panarapskim konkurentima, ali kada je riječ o vjerodostojnosti, državna propagandna mašinerija je već odavno izgubila bitku.

Socijalni razlozi prosvjeda se tu i tamo mogu popraviti, ali je upitno hoće li ljudi samo tako odustati od svoje želje za promjenama. Jer ovaj pokret je širi nego što je ikad bio: to nisu samo studenti, intelektualci i nisu samo islamisti koji šire prosvjede. To su normalni građani, službenici, učitelji, odvjetnici koji se brane protiv samovolje. Tu su - kao u Tunisu - i seljaci koji su godinama gurani u stranu i koji su konačno otvorili usta.

Poruka svim diktatorima

Što stoji na kraju tih prosvjeda? Mediji u Europi često izvještavaju o opasnosti da će ekstremistički muslimani preuzeti kormilo, ali široki spektar prosvjednika svjedoči da to neće biti tako. Pobjednik će biti civilno društvo koje sada pokazuje toliko hrabrosti: tu i tamo će doći do promjene vlade, na izborima će se manje varati, parlamenti će možda postati važniji u političkom životu. Sve su to važni koraci prema više demokracije.

Ali najvažnija lekcija koju despoti od Minska do Hararea, od Tripolija do Ašgabata mogu naučiti iz Tunisa jest: u globalnom svijetu ne može se samo tako podići zid oko svojih građana niti se informacije mogu, po volji, samo tako zaustaviti ili filtrirati. Što svijet bolje surađuje, to je veći pritisak na režime da polože račune i dopuste promjene.

Autorica: Ute Schaeffer/Anđelko Šubić

Odg. urednik: Jasmina Rose