Vozovi smrti

Istorijat, koji je prethodio održavanju izložbe fotografija pod nazivom "Specijalni vozovi smrti" u Njemačkoj nije nimalo slavan. Za vrijeme drugog svjetskog rata oko dva miliona ljudi iz cijele Evrope vozovima je deportovano u nacističke koncentracione logore. Izložba zapravo dokumentuje ulogu vozova u stradanju deportovanih Jevreja, Roma i svih koji su se protivili Hitlerovom režimu. Istoričarka Beate Klarsfeld je još 2006.godine željela da organizuje izložbu o deportovanoj djeci iz Francuske, odvođenoj u logore smrti:

"Sakupili smo 4000 fotografija. Zahvaljujući činjenici da smo pronašli posljednje adrese te djece, u Francuskoj su poslednjih godina na njihove škole stavljene table kao znak sjećanja, ali i na zgrade i kuće u kojima su stanovala. Učitelji u školama su zajedno sa učenicima, upravo na osnovu tih fotografija istraživali sudbine ove djece."

Njemačke željeznice nisu baš oduševljene izložbom

Prvi čovek nemačke železnice, Hartmut Mahdorn je ipak bio protiv izložbe, jer, kako je tvrdio, željezničke stanice nisu odgovarajuća mjesta za tako nešto. Za to što se sada ipak mogu vidjeti dokumentovane sudbine neke od deportovane djece, na izložbi pod nazivom "Vozovi smrti", zaslužan je njemački ministar saobraćaja Wolfgang Tiefensee. Tako da su na kraju posvađani direktor njemačkih željeznica Mehdorn i ministar Tiefensee zajedno radili na organizovanju izložbe, u čemu im je pomogao Muzej njemačke tehnike i berlinski jevrejski centar Judaicum. Njegov direktor Hermann Simon kaže:

"Raduje me što je, da upotrijebim neutralan izraz, izložba nastala naporima, koji su došli iz različitih dijelova Evrope i Njemačke".

Željeznički transporti smrti

Transporti smrti od početka bili detaljno organizovani. Izložba predstavlja preglednu zbirku dokaza da su deportacije počele odmah nakon pogroma u takozvanoj "kristalnoj noći", 9.novembra 1938.godine.

Deportovani su sami plaćali vožnju u smrt. Sa dodatnim vozovima i posebno angažovanim osobljem, službenicima i radnicima , koji su morali da dokažu da su čisti Nijemci, na izložbi se mogu vidjeti i cinični dokumenti koji potvrđuju da su deportovani sami plaćali vožnju u smrt. Sa dva pfeniga po kilometru ovi službenici su od nesrećnih ljudi naplaćivali ponekad, što zavisi od broja deportovanih, i do 50 hiljada ondašnjih njemačkih maraka. Deportirani su morali marširati kroz njemačke željezničke stanice, u sred bijela dana. Zainteresirani posmatrači, putnici i prolaznici skupljali su se i posmatrali ove konvoje ljudi.

Dati žrtvama imena

Sve do 15. aprila 1945 deportovani su prebacivani vozovima smrti u logore, iz kojih se velika većina nije vratila živa. Svakom putniku je bila određena prtljaga do 12,5 kg. Jedan od njih, koji je jedva mogao nositi svoj kofer, bio je 10-godišnji dječak Gert Rosenthal. 19. oktobra 1942-e on je na berlinskoj željezničkoj stanici Moabit, skupa sa još 958 ljudi sjeo u voz za letonski grad Rigu. Većina putnika ovoga voza ubijena je odmah po dolasku na cilj, u obližnjim šumama. Među streljanim bilo je 140 djece. Jedan od njih zvao se Gert Rosenthal. Istoričarka i jedna od organizatora izložbe "Specijalni vozovi smrti" Beate Klarsfeld kaže:

"Mi smo posebno zainteresovani da se ljudi, putnici, koji vide fotografije deportiranih na izložbi, pitaju, kako je moglo do toga doći, zašto su uopšte deportirana ta nesretna, mala djeca, koja se smiješe sa fotografija. Želimo da na taj način podsjetimo ljude da se moraju suprotstaviti i podići svoj glas protiv mržnje prema strancima, rasne diskriminacije i antisemitizma. Mislim da nas te fotografije u tom pogledu mogu samo ojačati".

Njemačka željeznica je odlučila da izložba "Specijalni vozovi smrti" bude predstavljena širom zemlje. Ali, na prvoj stanici svog puta, neće biti postavljena na veoma frenkventoj glavnoj železničkoj stanici u Berlinu , već preko puta jednog supermarketa, na međuspratu stanice "Potsdamer Platz", gdje ubija propuh.