Vrapci ispod imele

Ovo je slika koja se svako malo ponovi, na mostu u blizini sarajevskog naselja Otoka i istoimene pijace. Izađe policija na lice mjesta i rastjera, kao jato promrzlih vrabaca, starice koje na svojim kartonskim tezgama prodaju priglavke, čajeve, šipke, kockice tikve (pola pite gotovo!), takiše, dunje, začine, pekmeze, drenjke, a s njima skupa i ostale: Rome sa kineskim "vešovima" i čokoladicama bez roka trajanja u kolicima iz hipermarketa, i penzionere iza ponjava sa buvljačkom robom – starim cipelama, dalekovidnim naočarima, kožnim opasačima, video kasetama, alatom, knjigama,...

Izađe policija, kao Đuro portir iz spota Nadrealista, i maše motorolama, a vrapčija komuna gunđa, kupi robu i prelazi na drugu stranu ulice ili mosta. Jer s druge strane je druga opština, ili drugi paragraf u zakonu, ili drugi rejon i tuđa nadležnost, pa je tamo dopušteno ono što ovdje jutros nije. A koliko sutra, ili prekosutra, biće to isto zabranjeno ovdje a dozvoljeno tamo.

Sve liči na igru, ali bez nekih jasnih pravila i velikih uzbuđenja. Kao da cijela stvar nema veze ni s jednima ni drugima, ni sa svijetom ni sa policijom, nego da iza svega stoji neka nevidljiva sila kojoj se nema smisla opirati.

Prolaznik neupućen u ovdašnje prilike zaključio bi da je ta sila zakon. Mora postojati neki zakon, mislio bi on, koji određuje gdje se i pod kojim uslovima smije trgovati. Imaju pijace i na pijacama tezge i na tezgama vage, sve, izmjereno, atestirano, zavedeno. Ne samo da bi se država ogrebala za takse i poreze, nego i da bi se kupac zaštitio. A ovi na mostu i oko mosta, niti kome plaćaju porez, niti kome polažu račune. Njihovu robu inspekcija ne pregleda, niti imaju papire o porijeklu, niti su registrovani da beru i prodaju to što na karton i asfalt iznose. I sasvim je u redu da policija radi svoj posao, štiti red i zakon, i brani državu od anarhije i javašluka.

Ali drugome, ko zna gdje živi, dok gleda tu igru usta se skupljaju na psovku i pljuvanje. Jer stvarnost je izokrenuta: spomenut uz zakon, red ovdje ne asocira na uređenu državu nego na neuređene šaltere. A anarhija i javašluk nisu nepoželjna društvena stanja nego legitimni mehanizmi korumpirane vlasti. Kao što se sitnoj bakici na mostu jedan dan dopusti da prodaje sadnice bosiljka ili kantice drenjaka, tako se i krupnom biznismenu omogućava da jedan mandat obrće milione, trgujući mesom, naftom, strujom, lijekovima, kreditima,... Na svaki zakon koji bi ih u tome spriječio dolazi nekoliko amandmana koji im sve to dopuštaju. Brda novca nestaju u crnim rupama budžeta, a protiv odgovornih, ako se ponekad i podigne neka optužnica, sve se završi trijumfom odbrane i jačanjem političkog ugleda optuženih. Ispada da što je krađa veća, kriminal je manji.

I sve to prate svežnjevi Službenih listova/novina sa ispravkama, popravkama, izmjenama i dopunama, prečišćenim tekstovima,... Čete stranačkih prvaka udarnički pretresaju članove i paragrafe, sa jednim biznis-planom: da se pljačka privatizacijom ovjeri demokracijom. Političke stranke rade kao porodične kompanije. Mjera uspjeha nije dobrobit građana nego profit firme. Eho fraza izgalamljenih na predizbornim mitinzima traje do imenovanja u upravne odbore telekoma, elektroprivreda, autocesta, lutrija,... Poslaničke zakletve polažu se s jednom šapom na Ustavu, a s drugom na nekretninama. Država je nalik drvetu bez lišća, zelenom od imele.

Pa kad jato promrzlih vrabaca sleti pod te zlatne grane, na Otočki most, ne treba ga ćerati policijom, osim jednom sedmično, da ne zaboravi čijom je milošću šest dana tu zobao mrvice i da zapamti za koga iz zahvalnosti treba opet glasati.