VRIJEME DA SE SANKCIONIŠU SANKCIJE

Na ovo jednostavno pitanje odgovor nije nimalo lak. Prije svega zbog toga što inat kao mentalno-politička kategorija na ovim prostorima nikada ni od koga nije ozbiljno istražen, a bezbroj puta se pokazalo tačnim da niko na svijetu nije spremniji od ovdašnjeg podanika da pribjegava potezima koji su u korist njegove vlastite štete.

I nakon najnovijih - neočekivano blagih kaznenih mjera Visokog predstavnika u odnosu na nezvanične najave i stručne prognoze - ne može se pouzdano zaključiti da li je inat imao odlučujući uticaj na Visokog predstavnika dok se nekoliko nedjelja mučio s odmjeravanjem kazne za rukovodstvo Republike Srpske u znak odmazde što je Bosna i Hercegovina prošlog petka ponovo, po drugi put, odbijena od natovog programa Partnerstvo za mir.

Dan uoči smjene devet nižerangiranih, pretežno policijskih službenika u vladi ovog entiteta, predsjednik Dragan Čavić je upozorio Ešdauna da će “odgovor Republike Srpske biti primjeren kaznama Visokog predstavnika”, što je van svake sumnje imalo efekta na konačnu odluku o najnovijem “kažnjavanju”. Svi čelni funkcioneri su ostali na položajima, ali su Srpskoj demokratskoj stranci blokirani jednom već blokirani računi u inostranstvu, a političkom vrhu ove stranke i Partije demokratskog prosperiteta, na čijem je čelu aktuelni šef bh. diplomatije Mladen Ivanić, zabranjeno je putovanje u Sjedinjene Američke Države. Ostalo je nejasno da li je nakon jučerašnjeg saopštenja od ove kaznene mjere izuzet državni minister vanjskih poslova, ili će i njemu do daljnjeg biti uskraćena američka viza!?

To, međutim, i nije najvažnije za Bosnu i Hercegovinu. Jer od Ivanićeve diplomatije ni do sada nije bilo naročite koristi. Ključno pitanje je da li Bosna i Hercegovina - s ovakivim instrumentarijem upravljanja, u kojem Vijeće ministara ima ulogu najklasičnije marionetske vlade u rukama Visokog predstavnika – može ikuda stići osim u ambis?! Kako vrijeme prolazi, svakim danom sve aktuelnijim postaje opažanje ovdašnjeg avangardističkog geopolitičara Nerzuka Ćurka, koji je, analizirajući dejtonsku genetiku Bosne u vidu “Holbrukovog paradoksa”, bez imalo zlobe pretpostavio “da se nametnuti geopolitički model u BiH može realizirati samo ako realizacija tog modela ne bude nametnuta”.

U praksi se, međutim, sve radi suprotno. Sankcije su postale manir međunarodne zajednice uprkos očiglednim dokazima da su efekti takve tiranije loši bez obzira da li su preduzete sankcije izricane prema Srbima, Hrvatima ili Bošnjacima. Ni jedna od ove tri koalicione strane nisu odustale od svojih nacionalnih projekata, nametnuti zakoni se slabo ili nikako ne sprovode, integrativni faktori poput zasjedničke vojne komande, zajedničke policije, Javnog RTV servisa itd. predstavljaju klasični marketing međunarodnih ureda u Sarajevu kojim se u svjetske centre političke moći odašilju samo lažni signali o učinkovitosti, a suština je zapravo u sve dubljem poniranju iz kojeg zemlja ne može izaći sve dok se sama ne suoči s vlastitim izborom: uhvatiti korak makar s Albanijom ili ostati crna rupa Balkana. Sve dok Pedi Ešdaun bude vukao konce o svemu, centralna vlada i entitetske svite će drijemati u privilegijama koje im takav položaj nezasluženo nudi.

Gdje je rješenje? Da Visoki predstavnik, napokon, nakon devet godina izvrši primopredaju vlasti državnom Parlamentu. Da državni parlament uspostavi sposobnu centralnu vladu. Da sposobna centralna vlada bude vlada i u entitetima, a da entitetske vlade budu dobre vlade svih svojih građana bez obzira na nacionalnost. Za Visokog predstavnika u takvoj strukturi vlasti, u prelaznom razdoblju, ima takođe mjesta. Ali samo u ulozi savjetodavca, kao što međunarodna zajednica čini u svakoj drugoj međunarodno-priznatoj državi.