VRIJEME JE ZA NOVI BH. USTAV

Aktuelni visoki predstavnik, lord Paddy Ashdown, napokon je, indirektno, priznao da je «vrijeme za novi bosansko-hercegovački ustav», ali da on to i dalje neće prvi potaknuti, ali hoće pomoći ako građani i institucije vlasti takvo pitanje otvore. Glavni povod za ustavnu reformu Ashdown vidi prije svega u problemu «disfunkcionalnosti« zemlje u kojoj je na snazi 14 ustava, isto toliko vlada i parlamenata i čak 180 ministara. Disfunkcionalnost je srazmjerna cijeni takve države u kojoj čak 62% bruto društvenog proizvoda odlazi na podmirenje javne potrošnje, a 30% se troši na plate javnih službenika. Dok je u zemljama Zapadne Evrope, jedan činovnik zaposlen na svakih 2000 stanovnika, u BiH je taj broj četvorostruko veći – jedan prosječno dobro plaćeni činovnik opslužuje tek 500 prosječno vrlo siromašnih građana.

Aktuelni visoki predstavnik, međutim, ni ovoga puta nije želio zadirati u još bolnija mjesta važećeg političko-pravnog akta kojim se određuju državno uređenje i osnovna prava čovjeka i građanina, a to su one odredbe koje se tiču upravo ljudskih prava i sloboda, iz kojih se regeneriraju i sve ostale anomalije poput iscjepkanosti ekonomskog prostora, skupe, komplikovane i neefikasne države itd.

I do sada, kad god je pokretana rasprava o promjeni Dejtonskog ustava, a najčešće se to dešavalo u zapadnoevropskim intelektualnim ili parlamentarnim krugovima, uvijek se polazilo od ocjene da postojeći Ustav u mnogim odredbama nije u skladu s Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i slobodama, iako se već u drugom paragrafu Ustava propisuje da će država BiH i oba njena entiteta obezbijediti najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Čak i površnom analizom postojećeg Ustava se može uočiti da ustavotvorac, ove uzvišene principe, nije ugradio u normativna rješenja, pa su ukupna organizacija i funkcionisanje osnovnih državnih institucija i dan-danas bazirani isključivo na etničkom principu. Tako, umjesto da se u prvom planu Ustava nalazi građanin-pojedinac, kao što je slučaj u svim savremenim demokratijama, u Bosni i Hercegovini je država zasnovana na takozvanim konstitutivnim narodima, odnosno na tri etničko-vjerske skupine i na ratnoj etničkoj podjeli zemlje. «Ostali» narodi i građani, iako se spominju već u uvodu Ustava, izostali su iz ustavne i niže normativne regulative. Time su vrlo ozbiljno ugroženi principi jednakosti i nediskriminacije kada je riječ o mogućnosti izbora na najvažnije državne i parlamentarne funkcije, jer za člana državnog Predsjedništva, poslanike u Domu naroda Parlamentarne skupštine i njihove zamjenike sada se mogu birati samo pripadnici tri konstitutivna naroda, jer su Ustavom isključeni Romi, Jevreji, Albanci, Slovenci i 15-tak drugih naroda koji prema popisu iz 1991. žive u BiH.

Ovakav kakav je, dakle, Dejtonski sporazum ne obezbjeđuje nikakvu perspektivu zemlje koju će svi građani osjećati jedinom domovinom. Naprotiv. Svojevrsni je politički paradoks da se upravo tri konstitutivna naroda, sudeći makara po sve žešćoj javnoj debati, svaki na svoj način osjeća ugroženim u odnosu na druga dva.

Prema procjeni njemačkog balkanologa Geralda Knausa, Bosna i Hercegovina je pred sudbinskom raskrsnicom, jer frustracije međunarodne zajednice približavaju se crti potpune depresije i nestrpljenja, što se jako dobro uočava i iz nekoliko najsvježijih izjava visokog predstavnika.

Osim nacionalističke svijesti kod najvećeg broja stanovnika, stanje privrednog očaja je drugi najveća prijetnja savremenoj Bosni i Hercegovini. Iako se tvrdi da je do sada Zapad uložio više od 5 milijardi dolara nepovratne pomoći, bruto društveni proizvod je i dalje duplo manji od prijeratnog, više od 60 odsto populacije živi u siromaštvu, čak 20% ih je ispod praga siromaštva, a više od 70 odsto mladih želi napustiti zemlju.

U takim okolnostima strani investitori s pravom oklijevaju, a oni kojima se žuri da započnu biznise na Balkanu, odlaze u perspektivnija područja. Sve je veći broj zapadnih analitičara koji smatraju da je glavni uzrok tome upravo nefunkcionalnost države.

Ipak, pogrešno je vjerovanje da je najveći problem BiH, Dejtonski sporazum sam po sebi. Uzrok stagnacije i beznađa leži i u teško iskorjenjivoj nacionalističkoj svijesti u sve tri najbrojnije nacionalne grupe, čiji lideri zajedno sa vjerskim vođama, svjesno ili nesvjesno produžavaju agoniju zemlje koje se formalno ne odriču, ali kojoj, iz uskonacionalnih razloga, potkopavaju suverenitet.

Zato je najnovije otvaranje pandorine kutije zvane Dejtonski ustav, možda i posljednji voz da se u međunarodnoj zajednici i u zemlji prihvati činjenica da multietnička, demokratizirana i ekonomski stabilna Bosna i Hercegovina nije iluzija zasnovana samo na ambicijama zapadnih dobročinitelja koji su sa velikim oklijevanjem i kašnjem zaustavili rat i donijeli Dejtonski sporazum, već je to jedina moguća alternativa ukoliko se ova zemlja, kad-tad želi vidjeti u društvu Velike ujedinjene Evrope.