Zašto je Iran i pored nafte i gasa u privrednoj krizi?

Zbog smanjenja cijena nafte i gasa, odbijanjem banki da daju kredite i pogrešnim poslovnim potezima bi sredstva, ostvarena prodajom nafte i gasa u Iranu mogla presušiti. I to puno brže nego što to iranska vlada može i pomisliti.

Kada su cijene nafte i gasa dostizale rekordne visine, nije bilo problema. Cijena subvencioniranog benzina u Iranu iznosi 9 cenata po litru. To dovodi do nevjerovatne potrošnje. O štednji niko ni ne pomišlja. Nije ni čudo da od posljedica zagadjenja zraka u Teheranu mjesečno umire 3.500 ljudi. No, nafta se najvećim dijelom prodaje. Njena cijena je medjutim strogo zacrtana. Zarada nije velika tako da se ne isplati ulagati, popravljati i održavati postojeće rafinerije, koje su u veoma lošem stanju. To je i razlog što svaki dan 6% od ukupne eksploatacije nafte odlazi u prazno: gubi se, propada, isparava.

Problem je, što se u Iranu troši puno više nafte i gasa nego što se eksploatira. I sve se još subvencionira. Ukoliko ovaj trend ostane na snazi, za deset do 20 godina Iran neće više moći izvoziti naftu, jer će mu ona dostajati samo za sopstvenu potrošnju. Posljedica ovakve privredne nestabilnosti bila bi politička nestabilnost. To je rezultat studije, koju je proveo američki univerzitet John Hopkin u Baltimoru.

Iran ništa ne radio da zaustavi ovaj trend. Razlog je nedostatak para za investiranje. Teheranu je sve teže dobiti veće kredite. Krajem januara će Commerc banka prekinuti sve finansijske veze sa Iranom. Prethodno su to učinile velike banke poput UBS, Credit Suisse ili ABN Amro, koje su konačno popustile pritisku iz Washingtona i počele da se pridržavaju privrednog embarga, koji je podignut Iranu. Početkom januara američko ministarstvo finansija zabranilo je poslovanje sa najvećom iranskom bankom Sepah. Iranska republika sada forsira da se plaćanje odvija u eurima a ne dolarom, ali to ne može umanjiti posljedice američkog i UN-embarga. Od kako je Ahmadinežad postao iranski predsjednik iz zemlje se odlilo 40% stranog kapitala. Dodatna prepreka je što strane firme ne mogu direktno ulagati u gradnju i održavanje postrojenja za eksploataciju nafte, jer Iran zakonom izričito zabranjuje strancima da ih posjeduju. Kada se svi ovi faktori uzmu u obzir nije nelogična tvrdnja Teherana, da želi graditi nuklearne elektrane u mirovne svrhe, dakle u svrhe proizvodnje struje. Pri tome bi politika štednje nafte i gasa mogla imala veće efekte. Prilikom eksploatacije nafte, Iran potroši toliko gasa, koji bi, kada bi se pravilno iskoristio, mogao zamijeniti četiri manje atomske elektrane.