Za kakvu budućnost se sprema Srbija?

„Ova vijest treba alarmirati Zapad i susjede Srbije", pisao je nedavno njemački list Die Welt. A to što bi, prema pisanju tog lista, trebalo uznemiriti sve i argumentirati naslov koji je glasio „Sprema li Srbija novi rat na Balkanu?" bilo je ovo: „Srbija kupuje 20 000 iranskih dronova tipa Shahed-136".

No u svom pozivanju Zapada na akciju i alarmiranju srbijanskih susjeda, od kojih tek BiH nije članica NATO-a, dok je Kosovo praktično pod njegovom zaštitom, napravljen je tek jedan propust: Navodna kupovina iranskih dronova objavljena je prvobitno na X-nalogu Teror Alarm-a, stranice koja sama za sebe navodi da je vodeći svjetski portal u produkciji „vijesti i pogleda generiranih vještačkom inteligencijom“.

Nije ovo međutim prvi put da se u njemačkim medijima Srbija pominje kao „Unruhestifter" (potpirivačica nemira), kako je to konkretno formulirano u pomenutom tekstu.

Molba DW-a upućena Predsjedništvu Srbije da prokomentira pisanje nekih njemačkih medija ostala je bez odgovora, ali je zato promptno stigla reakcija, na pomenuti tekst, od srbijanske ambasadorice u Berlinu Snežane Janković: „Ne, Srbija se ne sprema za rat, već za budućnost“, napisala je ona u demantiju objavljenom takođe u Die Welt-u. Srbija se, kako je napisala, između ostalog u budućnosti sprema za izložbu Expo u Beogradu 2027. godine.

Janković nije propustila podsjetiti kako je „srpsko Ministarstvo odbrane odbacilo optužbe o kupovini dronova iz Irana".

Od širenja lažnih vijesti Die Welt se do pisanja ovog teksta nije ogradio, niti ispričao čitateljima. A ono što je također propustio učiniti jest slijedeće: pisati na osnovu činjenica. 

„Srbija brine o svojoj sigurnosti"

Onih činjenica koje pak u Beogradu ni ne skrivaju, a koje rečeno riječima ambasadorice Janković glase ovako: “Srbija brine o svojoj sigurnosti i modernizira svoju vojsku, kao i mnoge druge europske zemlje, ali isključivo u odbrambene svrhe". Ili kako je to tokom posjete Sajmu naoružanja u Abu Dabiju u februaru ove godine rekao predsjednik Aleksandar Vučić, Srbija sa dodatnim ulaganjima, koja nisu obuhvaćena budžetom za 2023. godinu, izdvaja oko 2,3 posto brutonacionalnog proizvoda u te svrhe, ali će „kako je krenulo morati povećati i na tri".  

Činjenica je da je Srbija u „modernizaciju svoje vojske" krenula još prije početka ruske agresije na Ukrajinu. Činjenica je također da to, kako ističe ambasadorica, čine i druge europske zemlje. Ali ne samo europske, već i svjetske. Prema podacima Instituta za mirovna istraživanja SIPRI u 2022. godini globalna svjetska vojna potrošnja dosegla je vrhunac, a europske zemlje su zabilježile najveći porast potrošnje za naoružanje od kraja Hladnog rata.

Zašto se naoružava Srbija?

No što je to specifično kada je riječ o srbijanskom naoružavanju, odnosno koji su razlozi za to?

„Na prvom mjestu je proces modernizacije naoružanja oružanih snaga, pošto srpsko naoružanje datira iz vremena bivše Jugoslavije i nije adekvatno globalnom bezbjednosnom okruženju i tehnološkoj transformaciji", kaže dr. Vuk Vuksanović, viši istraživač Beogradskog centra za bezbjednosnu politiku (BCBP) i saradnik LSE IDEAS, spoljnopolitičkog think tank-a pri Londonskoj školi ekonomije i političkih nauka (LSE). Upravo zbog ovih razloga vojni analitičar iz Beograda Aleksandar Radić govori o tome da „Srbija mora da se modernizuje". „Vojno neutralna zemlja mora da bude samodovoljna u svakom pogledu kada se radi o njenoj odbrani za razliku od okruženja Srbije koje je u NATO (osim BiH) i koje ima kolektivni mehanizam odbrane i zato može da preispita neke potrebe“, smatra Radić.

U Sarajevu međutim imaju sasvim drugačiju procjenu: „Po mom mišljenju modernizacija Vojske Srbije je samo paravan za kreiranje vojne sile koja će u perspektivi omogućiti projekciju sile u ovom regionu od strane Ruske Federacije kada se jednom rat u Ukrajini završi“, kaže vojni analitičar Nedžad Ahatović.

Naoružavanje kao instrument vanjske politike

Ono u čemu se pak slažu i sarajevski i beogradski analitičari jest da Srbija, kako to kaže Vuksanović, „proces naoružavanja koristi kao instrument spoljne politike gdje Srbija vjeruje da na taj način može dobiti bolju nagodbu po regionalnim sporovima, kao što je status Kosova, može bolje da balansira između velikih sila, ali i izgradi bolje odnose sa zemljama koje je snabdijevaju naoružanjem".

Istovremeno, kako kaže vojni analitičar Radić, Aleksandar Vučić, za domaće javno mnijenje stvara sliku o snažnoj državi. 

Predsjednik Vučić je, početkom jula obrazlažući odluku o uvođenju moratorija na izvoz municije i bilo kakvog oružja i oruđa iz Srbije, rekao da je „neophodno da sve bude pripremljeno u slučaju agresije na Republiku Srbiju".

Potpuno istu argumentaciju za pojačano naoružavanje koristi i BiH: „Bosna i Hercegovina je prinuđena da se naoruža kako bi se zaštitila", kaže ministar odbrane te zemlje Zukan Helez za DW.

I Srbija i BiH se dakle, prema izjavama zvaničnika, naoružavaju da bi se odbranile.

(Ne)poštivanje Sporazuma o kontroli naoružanja

U tom kontekstu se nedvojbeno postavlja pitanje što se dogodilo sa Sporazumom o subregionalnoj kontroli naoružanja, koji je potpisan 1996. godine, a koji je proizašao iz Dejtonskog mirovnog sporazuma. BiH, Hrvatska, Srbija i Crna Gora su se tim sporazumom obavezale na „uspostavu mjera za regionalnu stabilizaciju i kontrolu naoružanja" s ciljem uspostave povjerenja i izbjegavanja utrke u naoružanju u regiji.

Svi borbeni tenkovi, oklopna borbena vozila, topništvo, borbeni avioni i jurišni helikopteri, na osnovu Sporazuma, podliježu brojčanim ograničenjima za svaku potpisnicu. Do 2015. godine Sporazum je bio pod okriljem OSCE-a, nakon toga prelazi u vlasništvo država potpisnica. 

„Sporazum se ne poštuje", kaže za DW ministar odbrane BiH. On navodi kako je „BiH bila jedina potpisnica koja ga je poštovala".

Iz Ministarstva odbrane Srbije, unatoč brojnim pokušajima, do zaključenja ovog teksta nismo dobili odgovor na upit DW-a.

Bh. ministar odbrane Helez kaže kako je BiH upozoravala međunarodnu zajednicu na njegovo nepoštivanje. „Nažalost nije bilo nikakve reakcije od međunarodne zajednice“, kaže on. 

U OSCE-u se pak nezvanično može saznati kako su ponosni na ovaj Sporazum i njegovo provođenje. U zvaničnom odgovoru u sjedištu OSCE-a u Beču navode da je organizacija, nakon što je Sporazum prešao u vlasništvo država, nastavila pružati podršku njegovoj implementaciji, te da države potpisnice redovito na godišnjim sastancima razmjenjuju vojne informacije, „kao i sve informacije o novim sustavima naoružanja koji su uvedeni u njihove oružane snage i potpadaju pod odredbe Sporazuma." 

U Ministarstvu vanjskih poslova u Berlinu saznajemo da Njemačka kao članica Kontakt grupe, prati ovaj proces, te da sporazum „sadrži dogovor o ograničenju kategorija teškog naoružanja kao i jednostrano deklariranih, dobrovoljnih gornjih ograničenja broja vojnika, koji se godinama poštuju".

I nezavisni analitičari u Srbiji i BiH u razgovoru za DW ocjenjuju da sve zemlje potpisnice poštuju Sporazum. Nedžad Ahatović iz Sarajeva međutim kaže da se on poštuje u kvanitativnom, ali ne i kvalitativnom smislu: "Niti jedna zemlja Balkana, pa ni Srbija nije prekoračila dozvoljene brojke, ali je prvenstveno Srbija nabavila visoku vojnu tehnologiju i savremena oružana sredstva sa kojim remeti strategijski balans sile u regionu", kaže on.

Problem je u retorici

„Problem nije u samom sporazumu, niti u mehanizmima njegove primjene. Problem je u političkoj retorici političara u regionu, najviše u Srbiji i Hrvatskoj, koji vjeruju i dalje da ako vi pljunete u pravcu susjeda dobijate poene u svom javnom mnijenju. Ta retorika je razlog zašto govorimo o regionalnoj utrci u naoružanju, a ne o prirodnom procesu zamjene zastarjelog naoružanja novim naoružanjem", kaže Vuksanović viši istraživač Beogradskog centra za bezbjednosnu politiku.

Retorika? Na nju se pozvala i srbijanska ambasadorica u Berlinu u svom demantiju na pisanje lista Die Welt. Ona piše da je „podmetanje o hegemonističkim ambicijama Srbije narativ iz kojeg se pojedinci ne žele povući još od devedesetih“.

Međutim upravo su devedesete problem zbog kojeg u BiH strahuju od naoružavanja Beograda: „Srbija nažalost nije napustila politiku da silom rješava sva otvorena pitanja sa susjedima", smatra vojni analitičar iz Sarajeva Ahatović.

Na Balkanu ne žele biti ruski pijuni

Jesu li stoga opravdani strahovi o mogućem oružanom konfliktu? I tu odgovori najčešće ovise od toga iz koje zemlje dolazi sugovornik:

„To zavisi u prvom redu od Vladimira Vladimiroviča Putina koji zahvaljujući politici koju u regionu nameće i provodi Srbija na čelu sa predsjednikom Vučićem predstavlja stvarnog gospodara rata i mira", kaže Ahatović. 

Rusiji je, ukoliko želi da napravi problem Zapadu, smatra Vuksanović, potrebna pomoć lokalnih elita, a lokalne elite ne žele da budu žrtvovane kao pijuni Kremlja. „Oni žele da koriste Moskvu da ucjenjuju Zapad i da se promovišu pred svojim glasačima, ali ne da budu topovsko meso“, kaže Vuksanović. 

Beogradski vojni analitičar Radić, koji je pak kritičan kada je riječ o tome kako Srbija predstavlja u javnosti modernizaciju svojih oružanih snaga i kako ona izgleda u stvarnosti, kaže: „Zbog raskoraka između aktivnosti na modernizaciji i stvarnog stanja popune Vojske Srbije cijenim da niko nije ugrožen agresivnim medijskim tonom priča o jačanju vojne moći Srbije. Pitanje je i kako u aktuelnim okolnostima kada je Srbija okružena NATO-om i ima međunarodne snage na Kosovu da se razmatra bilo koji realan scenario osim rata protiv NATO-a - to su pokušali 1999. godine i na kraju smo prinuđeni da povučemo vojsku sa Kosova".

Samoubilački potez

Za Vuksanovića stoga nema dvojbi. On smatra da bi svako pokretanje sukoba bio samoubilački čin: „Zapad bi sigurno intervenisao na bilo koga ko bi pokušao da remeti status quo".

A na Zapadu, barem u njemačkom Ministarstvu odbrane, o tome maksimalna sudržanost. „Pisanje medija primamo k znanju. Kao što je uobičajeno ne komentiramo ih", odgovorio je Arslan Deichsel, glasnogovornik Ministarstva odbrane Njemačke na molbu DW-a za komentar o ponavljanom pisanju njemačkih medija o mogućem oružanom sukobu u regionu.

U Ministarstvu vanjskih poslova u Berlinu pak za Srbiju diplomatski kažu da u okviru Berlinskog procesa „kao najveća zemlja u regionu igra veliku ulogu", te manje diplomatski da „mora ispuniti tu odgovornost, posebno u dijalogu s Kosovom koji vodi EU, i jasno se obvezati na provedbu Ohridskog sporazuma".

Aktualni razvoj situacije u BiH pak, kako saznajemo, u njemačkom Ministarstvu vanjskih poslova, promatraju sa „velikom zabrinutošću", posebno „secesionističku retoriku Milorada Dodika". „Ona nije samo opasnost za Ustav zemlje, već i za stabilnost cijelog regiona", navode u Ministarstvu vanjskih poslova u Berlinu.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu