"Za novi početak mi je potrebna moja supruga"

Soba 206 u sabirnom centru Caritasa "Kod dobrog pastira" u Berlinu sada je čitav Hasanov svijet. Sto, stolica i dva kreveta smještena su u prostoriji manjoj od 20 kvadratnih metara: ovdje ovaj 37-godišnji Sirijac, zajedno sa još jednim izbjeglicom, iščekuje odluku o svojoj budućnosti. "Njemačka je za mene šansa za novi početak", kaže čovjek sa izrazito tamnih obrva uz stidljivi osmjeh. U julu 2015. godine, kao i mnogi drugi, on je stigao ovdje preko balkanske rute. Ovdje su stigla i trojica njegove braće, a ostatak njegove rodbine sada živi u Kuvajtu. Ipak, najvažnija osoba u njegovom životu nije tu, kaže Hasan, dok se njegov stidljivi osmijeh polako pretvara u zamišljeni izraz lica.

Komunicira sa suprugom preko WhatsApp-a

Hasanova 34-godišnja supruga i dalje živi u izbjegličkom kampu u Libanonu. Njih dvoje su, do trenutka kada su 2013. izbjegli u susjednu zemlju, u braku bili skoro devet godina. Potom su se dvije naredne godine potucali po izbjegličkim kampovima, a onda je Hasan 2015. otputovao ka Evropi. Tada je imao čvrstu namjeru da kasnije dovede i svoju suprugu. No, od tada su prošle skoro dvije i po godine i još uvijek se ne zna da li će ta njegova želja jednog dana postati stvarnost. Od tada, ovom bračnom paru je preostala samo komunikacija preko WhatsApp-a. Tehnički ona dobro funkcioniše, ali emocionalno je to sve teže, jer je u međuvremenu postalo jasno da njegova supruga takoreći zaglavljena u Libanonu, a on u Njemačkoj. "Za novi početak mi je potrebna moja supruga", kaže Hasan.

Prije nego je ovdje izbijegao, on je radio za jednog trgovca automobilima kao mehaničar, mijenjao gume na autima i brinuo se za to da kupci, uprkos pustinjskoj klimi, dolaze tu. Njegova supruga radila je kao medicinska sestra, a onda je morala napustiti taj posao da bi se brinula za teško bolesnu majku. Na pitanje kako se ona sada snalazi, Hasan odgovara arapskom poslovicom. Ona je, kaže on,  "odsječena od stomaka", što u slobodnom prijevodu znači da u izbjegličkom kampu živi posve izolovana i oslonjena sama na sebe. Strahujući za njen život, Hasan ne želi otkriti svoj pravi identitet.

"Njemački političari ne razumiju koliko teško je živjeti bez porodice"

Hasanova najveća želja je svakako da njegova supruga dođe u Njemačku. Njih dvoje nemaju djece. Njegov zahtjev se nalazi u njemačkom Saveznom uredu za migracije i izbjeglice u Nürnbergu. Hasan nam ništa ne može reći o tome da li je njegov zahtjev obrađen ili ne. Njegova sudbina liči na mnoge slične sudbine sirijskih ratnih izbjeglica, kojima je u Njemačkoj odobren samo ograničeni boravak. Od 2016. godine je spajanje porodice za ovu grupu štićenika u nuždi potpuno suspendovano, a razlog je strah odgovornih političara da bi to moglo dovesti do novog velikog talasa imigracije. 

Na zidu iznad Hasanovog kreveta u Berlinu obješena je stara tabla sa smeđim drvenim ramom. On je bijelom kredom i učeničkim rukopisom na toj tabli napisao: "Iako je život težak. Živi se."

Iako se većina Njemaca, njih 58 posto, prema rezultatima ankete Instituta za istraživanje javnog mnjenja Allensbach, izjasnila da je protiv spajanja porodica ljudi poput Hasana, humanitarne organizacije zahtijevaju da se da prioritet dobrobiti porodica. Thomas Gleißner je portparol Caritasa pri nadbiskupiji u Berlinu, koja upravlja sabirnim centrom u kome je sada smješten Hasan. Gleißnerova kancelarija je u jednom od susjednih ulaza u zgradu i on se svakodnevno na prostranom dvorištu susreće sa izbjeglicama. Njegovo ubjeđenje je sljedeće: "Porodice su veoma važan faktor integracije i najviši prioritet treba dati spajanju porodica, čak i ako te porodice neće trajno ostati u Njemačkoj".

Hasan kaže kako pažljivo prati aktuelnu debatu, nekon čega se tužno nasmiješio. Na početku je, zahvaljujući učenju njemačkog jezika ili zajedničkim izletima sa drugim izbjeglicama, uspijevao preusmjeriti svoju pažnju. Na koncu su neizvjesna sudbina njegove supruge i grižnja savijesti zbog toga što ju je ostavio iza sebe uzrokovali njegovu nesanicu. Zbog toga on, kako kaže, sve češće poseže za tabletama za spavanje. Njemačkim političarima je on zahvalan zato što su ga primili u svoju zemlju, ali smatra da su njemački političari previdjeli jednu činjenicu: "Oni ne razumiju koliko je teško živjeti bez porodice".

Ima li smisla praviti razliku između punog i ograničenog statusa zaštite?

Slično viđenje imaju i neki stručnjaci koji su se u ponedeljak u Bundestagu pred parlamentarcima izjašnjavali o spajanju izbjegličkih porodica. Helmut Dedy, izvršni direktor Saveza njemačkih gradova, apelovao je na političke lidere da ne spekulišu sa brzim povratkom izbjeglica iz Sirije. "Situacija u Siriji se u skorije vrijeme neće smiriti i stoga bi, prema našem mišljenju, najbolje bilo govoriti o integraciji". On je rekao i da je empatija prema izbjeglicama u interesu i samih izbjeglica, ali i onih koji su ih prihvatili. Roland Bank, predstavnik UNHCR-a u Njemačkoj, također je izrazio sumnju da se kod izbjeglica može govoriti o različitom pristupu u davanju statusa: dozvole trajnog ili ograničenog boravka. "Bez obzira da li je tim ljudima potrebna kratkoročna ili dugoročna zaštita, potreba za zaštitom je uvijek ista", rekao je Bank.

Da je Hasan bio u mogućnosti da prati ovu diskusiju, vjerovatno bi ga to ponovo ohrabrilo. U posljednje vrijeme sve duže razmišlja o svom povratku, ali uvijek iznova sam sebi postavlja pitanje: „Kuda?" Njegov grad Abu Kamal smješten je u sirijskoj pustinji uz granicu sa Irakom. Taj grad bio je i jedno od prvih mjesta u kojem su trupe sirijskog vlastodršca Asada nasilno ugušile demonstracije 2011. godine. Kasnije je takozvana „Islamska država" preuzela kontrolu nad gradom, a u novembru 2017. je opet došao pod kontrolu sirijske vojske. Hasanu je jasno da se ne može vratiti u Asadovu zemlju.

Kada se u Bundestagu bude donosila odluka o ponovnom spajanju porodica izbjeglica sa ograničenim boravkom u Njemačkoj, za Hasana će tada biti mnogo toga u igri. Možda će čak i njegov život biti u toj igri, rekao je Hasan  dok se prijateljski opraštao.