Zabraniti marame i ne dopustiti šerijat

„Ne, marame kakve nose muslimanske djevojke i žene nisu samo običan komad tekstila, odjevni predmet ili modni detalj kojim jako našminkane djevojke samo naglašavaju svoju ženstvenost i pritajenu seksualnost. Marame su islamistički simboli i zastave kojim su pripadnici ovih grupacija u 80-im godinama krenuli na svoj križarski pohod sve do srca Europe“, piše Alice Schwarzer, izdavačica i jedna od autorica knjige „Veliko pokrivanje (velom)“, koja se ovih dana pojavila na njemačkom tržištu.

Uslijedit će reakcije

U njoj ova najpoznatija i najglasnija njemačka feministica (utemeljiteljica i izdavačica ženskog, feminističkog mjesečnika „Emma“) osim otvorenog iskazivanja svog mišljenja odlazi i korak dalje – ona traži opće uvođenje zakonske zabrane za nošenje pokrivala za glavu na njemačkim školama. Znači, ne samo, kao što je to bilo do sada, za učiteljice i nastavnice, već bi, prema mišljenju Alice Schwarzer, i djevojčicama i djevojkama nošenje marama trebalo biti zabranjeno. „ Samo bi tako djevojkama iz fundamentalističkih muslimanskih obitelji bila zajamčena sloboda barem toliko dugo dok se nalaze u školi“, objašnjava Schwarzer.

Njezine će riječi najvjerojatnije potaknuti novu diskusiju u njemačkoj javnosti. Za očekivati je da će mnogi u prvom trenutku alergično reagirati na njezine izjave, budući da bi ova zabrana, usprkos njezinim argumentima, zapravo na neki način ugrožavala pravo na slobodu, na samoodređenje, slobodu vjeroispovijesti – prava koja su u Njemačkoj razumljiva sama po sebi.

One koje nose marame, utječa na one druge, koje ih ne nose

No, s druge strane, Alice Schwarzer i autorice, koje je ovoga puta okupila (među njima i nekolicinu onih muslimanske vjeroispovijesti poput Alžirke Djemile Benhabib) u svojim tekstovima navode primjere i pokušavaju dati odgovore na pitanja poput: „Zašto bi se djevojčicama trebalo braniti da s maramama dolaze na nastavu? I, ne bi li ovakva zabrana još više animirala prave pripadnike islamističkih grupacija da krenu u borbu za svoja prava još ekstremnijim instrumentima nego što su to marame, nikabi ili feredže?“

„Nije riječ samo o nošenju marama i njima povezanom socijalnom odvajanju, već i o raznim oblicima ograničenja diktiranim od strane roditelja. U to, primjerice, pripadaju zabrane sudjelovanja na školskim izletima, nastavi tjelesnog i seksualnog odgoja“, navodi Alice Schwarzer. S njom se slaže i Rita Bauer, znanstvenica koja se bavi proučavanjem islama i njegova utjecaja na društvo. U svom tekstu ona navodi primjere na koje je uvijek iznova nailazila prilikom istraživanja ponašanja djevojčica i djevojaka na njemačkim školama: „One koje nose marame stavljaju pod pritisak one druge, također muslimanske vjere ali koje ne nose slična pokrivala, i to izjavama tipa – želiš li izgledati kao Njemica? Maramom izražavamo našu čast, zar je ti nemaš?“ Kako kaže Bauer, ovakvi stavovi koji u pravilu svoje korijene imaju u propagandi raznih islamista, ne propagiraju samo „strast prema islamskom načinu odijevanja kao jedinom pravom izrazu dostojanstva i zaštite, već istodobno govore o zapadnjačkim alternativama kao štetnim i negativnim.“

Većina muslimanki u Njemačkoj ne nosi maramu

Međutim, usprkos oštrim tonovima koji proizlaze iz pojedinih tekstova, u knjizi Alice Schwarzer mogu se naći i citati iz najnovijih istraživanja muslimana u Njemačkoj. Ovdje ona navodi da „tek jedna mala manjina djevojaka i djevojčica uopće nosi marame. Čak i među onima koje za sebe kažu da su velike vjernice, tek polovica poseže za njima“. To drugim riječima znači da je većina muslimanskih djevojaka u Njemačkoj prema strogom islamskom, odnosno, fundamentalističkom načinu odijevanja izuzetno distancirana.

I upravo s ovom, većinskom grupom Schwarzer želi, kako kaže, započeti dijalog i dati im svoju podršku. „Do sada se u Njemačkoj prakticirala pogrešna tolerancija i vodio pogrešan dijalog. Sugovornici su u pravilu bili pripadnici fundamentalističkih organizacija čiji su se zahtjevi u pravilu ispunjavali iz straha od kritike na račun rasizma“, tvrdi ova feministica.

Autorice: Aya Bach / Željka Telišman

Odgovorna urednica: Marina Martinović