Zabrinuti i Iran i Izrael

Frankfurter Allgemeine Zeitung o ulozi Sirije na Bliskom istoku piše:

„Sirija je najvažnija arapska zemlja saveznik Irana. Sirija pomaže ekstremističke grupe Hizbolah i Hamas, sprječava prozapadnu politiku u Libanu i ona se pozitivno odnosi prema šiitskoj većini u Iraku unatoč nepovjerenju koje postoji između predsjednika Assada i iračkog premijera Nurija al Malikija. Promjena režima najviše zabrinjava Teheran. Iran naime koristi Siriju kao most kako bi snadbdio oružjem Hezbolah u Libanu i Hamas u Pojasu Gaze. Iran je na strani Hezbolaha kako bi u arapskom svijetu prikupio poene u borbi protiv Izraela i kako bi u slučaju napada na njegova atomska postrojenja mogao otvoriti vlasiti front protiv Izraela. Temeljite promjene u Damasku dovele bi do radikalnih promjena u raspodjeli moći u čitavom regionu. I iz tog razloga svi oni koji su prilikom krvoprolića u Libiji pozivali na brzu akciju sada oklijevaju,“ zaključuje FAZ.

„Koliko je arapsko proljeće preopteretilo Zapad pokazuje bespomoćno slijeganje ramenima u slučaju Sirije. I dok je libijskim civilma pružena zaštita od Gadafijevih tenkova, Assadovi tenkovi nesmetano guše ustanak Sirijaca. Damask zna da ni SAD ni NATO ne mogu sebi priuštiti još jedan oružani sukob. Osim toga Assad se nada da Zapad nakon izgubljenog mira u Iraku neće ponovo bombardirati jednog despota,“ smatra komentator Landeszeitunga.

Budućnost ne pripada tiranijama

Sedmičnik Zeit o Siriji navodi sljedeće:

„Zapad bi zapravo osim humanitarnog imao i jedan sasvim realpolitički razlog za rušenje režima. Assadova Sirija apsolutno predstavlja nekoga ko izaziva napetosti u regionu. Ona je saveznik sa Iranom koji naoružava Hezbolah, ponovo polaže svoju ubilačku ruku na Liban i tvrdoglavo se opire postizanju sporazuma sa Izraelom. Teror je pored Latakia duvana jedan od sirijskih specijaliteta – pogledati pod ubojstvo libanskog premijera Haririja. Samo: Bio bi to „ispravan“ rat, četvrti u islamskom svijetu i to na život i smrt. Znači li to da Zapad uopće ne može ništa učiniti? Ne. On može sankcionirati i izolirati režim kako bi time demonstrirao na čijoj je strani umjesto da nasilje, kao što to čini Washington, naziva žalosnim. Dozvoljeno je nadati se da je Assadismus nakon 40 godina toliko truo sistem da će se srušiti pod pritiskom iznutra i izvana. Da će sirijska vojska dozvoliti da Assad padne na način na koji je to egipatska dozvolila u slučaju Mubaraka. Jer arapsko proljeće je pokazalo jedno: Budućnost ne pripada tiraniji. Da li nakon nje dolazi demokratija je drugo pitanje – i u samom Kairu i Tunisu,“ zaključuje komentator Die Zeita.

Autor: Zorica Ilić

Odg. urednik:Azer Slanjankić