Zada iz školjke

1.

Godina je 2022... Kruzer El Tropiko uplovljava u Gruž. Među uzbuđenim turistima na palubi je i Fraj Cimerman. Još par minuta, i zakoračiće u san svog života. Bolji poklon za 60-ti rođendan nije mogao ni zamisliti. Sretan je čovjek koji ima takvu suprugu. Šteta da ona nije tu. Kako velikodušno od nje da je svoje mjesto ustupila torbi sa štapovima. Raznježen mišlju na sretan brak, Fraj Cimerman isteže vrat ne bi li ugledao slavno brdo, taj Monmartr trećeg milenijuma, taj Olimp 21. stoljeća. Prokleti kapetan, opsuje u sebi kad shvati da je manevar pristajanja okrenuo njegovu stranu Kruzera na suprotnu stranu. Međutim, na lapadskoj obali pažnju mu privuče prizor koji ga zbuni i natjera da nekoliko puta protrlja oči. Prolaznici su, ne svi ali većina, odjeveni kao hokejaški golmani. To je zaista čudno. Nemaju klizaljke, ne nose štapove, i sve skupa ne uklapa se u sliku s galebovima, barkama i kamenim vilama. Glas iz zvučnika pozvao je putnike kruzera da se pripreme za iskrcavanje. Fraj Cimerman odmahne rukom na čudnu pojavu (optička varka, rekao bi, da je čitao Harmsa, ali knjige uopće nisu bile njegova lektira) i pođe po svoj prtljag.

2.

Turistički aranžman je uključivao nosača i vodiča. Oboje su ga dočekali na obali, pored bijelog bagija s grbom Libertasa, sa otvorenim kišobranima, zbog kojih mu je brdo ponovo ostalo nevidljivo. Fraj Cimerman podiže obrve; jutro je bilo toplo proljetno, nebo bez ijednog oblačka, nije vidio potrebu za otvorenim kišobranima... Na pijaci su žene u crnini, s motociklističkim kacigama prodavale maslinovo ulje, vino i trešnje.

3.

Stari grad jako se svidio američkom turisti. Najviše Stradun, koji je blistao na suncu. Škure (Cimerman bi rekao klapne) bile su otvorene prema suncu, a zatvorene u sjeni. I ovdje su ljudi bili neobično odjeveni; ako nisu ličili na hokejaške golmane, izgledali su kao američki fudbaleri ili hvatači bejzbol loptica... Tek poneki rijetki prolaznik kretao se odjeven u majicu, bez kacige i kišobrana.

4.

Cimermanov bagi zaustavio se na trgu. Efekat lepršanja jata golubova s promotivnih spotova Dubrovnika sasvim je izostao, jer nigdje na vidiku nije bilo niti jedne ptice. Jedan Britanac, očito golfer poput Cimermana, prišao je kipu Orlanda i zavukao mu ruku pod suknjicu. Cimermanu se učinilo da je Orlando namignuo. To naravno nije bilo moguće. Zašto bi neko maknuo čuveni kameni kip i pustio uličnog glumca na njegovo mjesto? Evo, opet je namignuo!

U jednom trenutku škljocanje aparata nadjačao je kratak jauk, promptno zaglušen radosnim aplauzom. Na pločama, uz ogradu gradske kavane, ležao je mladić. Nepomično. Nije se radilo o epileptičnom napadu. Fraj Zimerman je u svom životu odgledao dovoljan broj serija na temu hitne pomoći, bolnica i si-es-aja da bez dvoumljenja zaključi kako se tu ne radi o padanju u nesvijest ili srčanom udaru. Lice nerećnika bilo je mirno. Kao da je fotografski aparat na njemu uhvatio tren kada se iznenađenje pretvara u ushit. Takvo je lice vjerovatno imao i Fraj Cimerman, kad mu je žena dala vaučer za Rock& Shell.

Za san svakog golfera.

5.

Projekat vrijedan 900 milijuna eura, kako je pisao Jutarnji list, 9. februara 2011. na udarnoj drugoj i trećoj stranici u rubrici vijesti. Najbolja svjetska arhitektica (tako je pisalo u Jutarnjem) predstavila je koncept vila za resort iznad Dubrovnika Rock&Shell (hrv. stijena i školjka). Te davne 2011. Fraj Cimerman (koji se ove 2022. Srđskom žičarom uspinje u golfersko nebo) nije imao pojma gdje se točno nalazi taj grad, osim da ima neke veze s Italijom. Nije imao pojma ni za Jutranji list, pa nije ni slutio da se nešto ovakvo može sagraditi, a kamoli da će on jednog dana tu biti gost. Nikome to, osim Jutarnjem listu, te davne 2011. nije bila vijest. Mogao je čovjek, bez pametnijeg posla, za par minuta iskopati na internetu desetine sličnih.

6.

Sad, u žičari koja se penje na vrh Srđa, isprva zadivljen pogledom, a onda unervožen sporim uspinjanjem, Fraj Cimerman sjedi oči u oči s tim davnašnjim stranicama lokalnih novina, uokvirenim iznad prozora kabine. Slijepom za strane jezike, pažnju mu privlače brojke: 900, 6, 1045, 268, 2500, 350... Zamoli vodiča za prevod. Brojke se, rastumači vodič, odnose na četvorne metre, broj vila i zaposlenih. Žensko lice, saznaje, pripada najboljoj svjetskoj arhitektici.

Fraj Cimerman znao bi u po noći kao u po dana ko je najbolji golfer na svijetu. To nije teško znati, postoje prvenstva, bodovi, svako može izbrojati rupe i udarce. Ali kako se zna da je neko najbolji arhitekta na svijetu? Šta je i u kakve rupe ubacila ova Hada Zadid, ili Zada Hadid, ili kako se već zove? Čime se mjeri vrijednost jednog arhitekte? Je li najbolji onaj ko najbolje crta, ko ima najbolje programe za 3D, onaj ko ima najviše šegrta, ko ima najluđe ideje... Ili prosto onaj ko zaradi najviše.

Grad je gledan iz uspinjače tonuo sve dublje, prepuštajući vidik plavetnilu mora i neba. Fraj Cimerman je osjeti da žičara usporava i trenutno zaboravi na Zahu Dadid. Što se njega tiče, s arhitekturom i Zadom i Jutarnjim je sve u najboljem redu. Pravedno je da najbolji budu oni koji rade za najbogatije. Više vrijedi jedna vila dizajnirana kao školjka od hiljadu naselja za siromašne dizajniranih kao Alipašino.

7.

Vrata žičare se nečujno otvaraju i Fraj Cimerman stupa na zeleni tepih. San postaje stvarnost. Direktor Razvojgolfa dočekuje ga s osmijehom širim od raširenih ruku. vodi ga do ruba terena, do mjesta odakle puca pogled na pučinu i Grad. Loptica je postavljena na stalak, gostovi štapovi su u otvorenoj torbi.

"Želimo da vam prvi udarac ostane zauvijek u sjećanju" kaže upravnik, i pruži otvoren dlan prema crvenim krovovima u podnožju.

"Ali..." zausti gost, no upravnik ga ljubazno prekine:

"Ne brinite, čini se daleko, međutim nagib je takv da ako opalite iz sve snage loptice padaju u grad. Nije Zada uzalud prije ovog terena projektovala skakaonicu u Insbruku."

"Pa baš to..." pokuša da završi misao Cimerman, ali onda se sjeti onih ljudi s kacigama i u oklopima, i zatvorenih kapaka na prozorima, i stiropora na automobilima, i shvati šta je pravi uzrok tome.

"Kao što ste vidjeli, ljudi su zaštićeni..." čuje glas upravnika iza sebe, i shvati da već drži omiljeni štap u rukama.

"Neki nisu. Mislim, zaštićeni... Vidio sam nekoliko..." pokušava Cimerman, ali sve slabije, da odbije ukazanu čast.

"Točno" dočekuje spremno upravnik. "Ali oni su osigurani. I nema ih nekoliko. Pun ih je grad. Izlaze predveče, kad su naši gosti najaktivniji. Za njih je to jedini način da prežive. Ako ih pogodi loptica, dobijaju odštetu od koje mogu živjeti do kraja života.

"A ako smrtno stradaju?"

"Ne brinite, svi imaju nekoga kome će ostaviti premiju."

Fraj Cimerman osjeti kako mu se znoje dlanovi. Upravnik, kao da čita njegove misli, već mu pruža rukavice s grbom Libertasa. Poklon Razvojgolfa.

"Odakle su ti nesretnici?", pita Cimerman, još uvijek zbunjen, primivši mahinalno rukavice. Kao da je bitno odakle su...

"Iz Dubrovnika, i okoline. Ljudi koji znaju šta je turizam, i kakve koristi se od njega može imati. Ljudi bez kojih ove vile ne bi bilo. Zaslužuju da im izrazimo zahvalnost. Većina ih je ostala bez posla, ali su veliki patrioti. Neki su ribari kojima su kruseri otjerali ribe, neki su sobodavci, kojima su visoke cijene otjerale staru klijentelu, neki su djeca branitelja..."

Fraj Cimerman klimajući glavom navuče rukavice, uzme štap, zauzme poziciju za snažan udarac...

Ali ne uzmahne. Zamišlja kako loptica pogađa mladića ispred gradske kavane, i tijelo koje nepomično leži na uglačanim pločama. Saginje se, podiže lopticu, i vraća je upravniku.

"Ja bih radije igrao običan golf", kaže.

"Ali ako pogodite nekoga, sve vam je besplatno", kaže upravnik.

Fraj Cimerman zastane. To je dobra ponuda.

"Kako ćete znati..."

Ali ne stigne da završi pitanje. Upravnik mu vraća lopticu, sa spremnim odgovorom.

"Na njoj je broj vaše sobe u vili."

Fraj Cimerman klimne glavom, spusti lopticu na postolje, utapka stope u travu i zamahne.

8.

Tri dana kasnije, opraštajući se od sna, golfer prilazi kipu Orlanda i zavlači mu ruku pod suknjicu. Tamo gdje bi trebali biti testisi napipa dvije loptice za golf. Nasmije se i sjedne u bagi. Grad koji ima ovakva muda, ne treba da brine za svoju budućnost.

Autor: Nenad Veličković

Odg. urednica: Belma Fazlagić-Šestić