Zadruga za sve nacije

Povrtak stanovništva u BiH nakon rata donio je i nove probleme. Jedan od najvećih i danas je egzistencijalni. Mnogi se pitaju od čega će živjeti u razrušenoj zemlji u kojoj su uništeni privredni kapaciteti. U Podrinju nije bilo dvojbe, plodna zemlja oduvijek je bila osnov privređivanja. Nekolicina agilnijih povratnika koji su se i prije rata bavili biznisom su na čelu sa Fahrijom Fahrom Delibajrićem krenula od nule:

„Mi smo sa nule krenuli ništa nismo imali. Onda smo došli na ideju počnemo koristiti ono što smo imali na raspolaganju, a to je sunce, zemlja i voda.“

Ulog u budućnost

Kantonalno ministrastvo Tuzlanskog kantona za povratak, obezbijedilo je sredstva za sjeme i aktivisti su krenuli od sela do sela, ubijeđujući ljude da počnu proizvodnju krastavca kornišona što u ovim krajevima dotad niko nije radio. Otkup je bio garantovan, a tadašnji vođa povratnika u ove krajeve Fadil Banjanović, govorio je:

„Ovdje se ne dijelimo na Srbe i Bošnjake. Ovdje se dijelimo na vrijedne, one koji hoće da rade i koji hoće da opstanu i one koji pametuju i zamišljaju da će im pasti sa neba. Nema tog pada.“

Uz posao od kojeg mogu prehraniti porodicu, nakon godina na humanitarnoj pomoći povratnicima se vraća i dostojanstvo. Tada bilježmo i ove riječi starca Šemse, povratnika u zvorničko selo Tršić:

„Čovjeku nije potrebna samo hrana koja ulazi na usta potrebna mu je i duševna hrana koju mo dobili povratkom na svoja imanja.“

Osnivanje zadruge

Prvi rezultati ohrabruju i kreće se u ozbiljan biznis. 2002.godine, pet Srba i pet Bošnjaka osnivaju Zemljoradničku Zadrugu Voćar, priča dalje Delibajrić:

„Neki su mislili da je to politika, pa mi zato to radimo, ja to nisam mislio.Ja sam mislio da će to biti nešto što će ovom kaju valjati. Pokazalo se to istinom."

Zadruga iste godine proizvodi 700 tona krastavaca i na velika vrata ulazi na tržište. Proizvodnja se širi, zadruga raste koristeći najsavremniju tehnologiju i iskustva drugih, kaže nam dalje Fahro Delibajrić i dodaje: „Danas mi okupljamo oko 1200 koperanata, imamo uključene i Srbe i Bošnjake, svi su dobrodošli“.

Jedan od prvih Srba što se uključio u rad Zadruge Rado Stević iz Malešića kaže da se sa komšijama Bošnjacima dobro slaže: „Ma dobri su odnosi, nema šta da se kaže, ako ovako nastavimo ubuduće, biće još i bolje, bolja saradnja, bolja kooperacija, jedni drugima da pomažemo u svakom slučaju.“

Rad, rad i samo rad...

Zemljoradnička Zadruga Voćar, direkcija i drugi objekti nalaze se na petom kilometru magistralnog puta idući od Zvornika ka Tuzli u mjestu Glumina. U prizemlju nove upravne zgrade prodavnica opreme i dijelova za poljoprivredne mašine i restoran sa kuhinjom za osoblje, na spratu klimatizovane kencelarije opremljene najsavreminijom opremom i namještajem. U krugu je još hangar sa poljopivrednim mašinama za prodaju, mehanizacija i vozni park za potrebe zaduge, savremena sušara i hladnjača velikih kapaciteta sa pet posebno hlađenih komora i što šta drugo.

„Zadruga stalno napreduje, uprkos tome što je pomoć države u njenom razvoju izostala i morali su koristiti skupe bankovnie kredite, danas je najveći proizvođač kornišona u regiji i ponosimo se činjenicom da dva procenta od ukupnog BH izvoza je je naš udio“ kaže, Fahro Delibajrić i za kraj poručuje: „Svako u svom poslu odgovorno raditi i maksimalno se založiti, samo tako ćemo proći. Sve što želimo u ovoj državi, u ovoj zemlji, može se napraviti samo treba malo više volje i malo više razumijevanja od strane naših političara.

Autor: Marinko Sekulić-Kokeza

Odg. urednica: Belma Fazlagić-Šestić