Zagonetna pobuna u Tadžikistanu

Tadžikistan je donedavno bio jedina zemlja na postsovjetskom području sa legalnom islamskom strankom. Međutim, nakon godina podmuklih represija, odjednom je uslijedio odlučujući udarac: krajem avgusta zabranjena je Stranka islamskog preporoda.

Nekoliko dana kasnije situacija je eskalirala: zamjenik ministra odbrane Abduhalim Nazarzoda je 3. septembra sa 150 naoružanih pristalica pobjegao iz glavnog grada Dušanbea i krenuo putem istoka, ka dolini Ramit. Tokom bjekstva napadnute su dve policijske stanice. Prema zvaničnim informacijama tom prilikom je ubijeno devet policajaca, a više ljudi je povređeno. General se zabarikadirao sa svojim pratiocima u dolini i od kraja prošle sedmice vodi borbe sa snagama bezbjednosti. Procjenjuje se da je oko četrdeset ljudi povređeno na obje strane. Istovremeno, tadžikistanska policija javlja da se već preko pedeset pobunjenika predalo. Ipak, situacija na terenu je još uvek nejasna. Preko jedne treće osobe general je navodno demantovao da je učestvovao u napadima na policijske stanice, istovremeno potvrdivši da prkosi državnim vlastima.

Ko je taj čovjek?

U islamski prožetom Tadžikistanu sada se postavljaju brojna pitanja: šta je visokorangiranog oficira nagnalo na oružanu akciju? Na kraju krajeva, on je do prošle nedjelje pripadao krugu funkcionera sa besprijekornom vojnom karijerom. Nakon studija na Vojnoj akademiji u Moskvi bio je na važnim funkcijama u tadžičkom ministarstvu odbrane – gdje je prije osam meseci izabran i za zamjenika ministra.

I finansijski mu je bilo dobro: posjedovao je mnoštvo nekretnina, restorana i imanja, koji su ove nedjelje, međutim, konfiskovani.

Mirovni ugovor je stara hartija

Kada je u Tadžikistanu poslije raspada Sovjetskog saveza početkom devedesetih započeo građanski rat, Nazarzoda je kako javljaju lokalni mediji bio na strani opozicije. Tek 1997. godine ona je potpisala mirovni ugovor sa dugogodišnjim predsjednikom Emomalijem Rahmonom. Ugovor je predviđao da opozicija dobije 30 procenata mjesta u parlamentu, kao i važne državne službe. Međutim, početkom 2000-te Rahmon je počeo da učvršćuje svoju moć i polako potiskuje opoziciju na stranu. Najkasnije od ove godine ugovor je konačno postao obična stara hartija. Uoči parlamentarnih izbora, na državnim medijima je započela kampanja kleveta protiv Stranke islamskog preporoda. Pod nerazjašnjenim uslovima, do tada druga najjača politička snaga u zemlji, ostala je bez mjesta u parlamentu. Poslije izbora, predsjednik islamske stranke, Mukidin Kabiri, osjetio se ugroženim i emigrirao je u Tursku. Istovremeno tadžički režim se oštro obračunao i sa drugim opozicionim grupama. Predsjednik Rahmon, koji je više od 22 godine na vlasti u Tadžikistanu, sada je de facto apsolutni vladar.

Oficiri bježe i u pravcu IS

Sukob sa odmetnutim generalom Nazarzodom, vlada u Dušanbeu nastoji da predstavi kao borbu protiv islamske opasnosti. Od njega se distancirala i – u međuvremenu zabranjena – Stranka islamskog preporoda. S obzirom da je Nazarzoda tokom građanskog rata bio na strani opozicije, pojedini analitičari njegovu pobunu objašnjavaju kao protest protiv aktuelne represivne politike prema opoziciji.

Informacija o pozadini sukoba je premalo, zato je teško formirati mišljenje, kaže tadžički politikolog Šokir Hakimov u razgovoru za Dojče vele. Akcije generala su mu veoma čudne: „On se nikada nije profilisao kao politički akter. Šta ga je nateralo da žrtvuje svoj status?“

Korak u pogrešnom pravcu

Ruski novinar i stručnjak za pitanja centralne Azije Andrej Sahmatov ima druge sumnje: „Pobune su u glavnim gradovima, ne u planinama. Da je bila pobuna, predsjednik ne bi dva dana poslije bjekstva Nazarzode posjetio Vahdat (mjesto jednog od napada, prim. ured.) i tamo prisustvovao otvaranju cementare. Posebno zabrinuta je njemačka poznavateljka prilika u centralnoj Aziji, Beate Ešment: „To što vidimo proteklih godina, naime gušenje islamske opozicije, veoma je zabrinjavajuće.“ Ne rješava se nezadovoljstvo tako što se gasi njeno jedino glasilo, već tako što se odnosi poboljšavaju: „To što se danas dešava, je taktički pogrešan korak.“

Interno se, iza kulisa vode žestoke borbe za vlast, pretpostavlja Ešment. Još u maju iz Tadžikistana je pobjegao jedan drugi policijski oficir sa nekoliko naoružanih pristalica. Oni su se priključili „Islamskoj državi“ (IS) u Siriji. Ukupno se oko 400 Tadžika bori u redovima terorističke milicije. Tadžikistan ima dugu granicu sa Avganistanom: „Što je Tadžikistan nestabilniji, to su veći izgledi da će se avganistanske prilike tamo preliti“, uozorava Ešment.