Zastoryboard

Kad dvije ruke s dugim prstima i njegovanim lakiranim noktima odlučno privuku dva platna jedno drugom i odvoje putnike poslovne klase od putnika ekonomske, u publici se probudi radoznalost. Šta se to tamo tajno i važno dešava što nije za oči pučine?

Izvode li stjuarti i stjuardese striptiz biznis plemstvu? Ima li tu nekog seksa (istim pokretom prostitutke u četvrti crvenih svjeatala navlače zastor na izloge svojih bordelića), ili biznis-klasa zaista radi i ne želi gledalište za ramenom? Možda je ta zavjesa, navučena odlučno kao voljom svetog Petra, neki neprobojni zvučni zid, pa se u malom povlaštenom izanscenu slabije čuje urlanje isprepadanih beba, zujanje motora i tandrkanje palstike kad avion naleti na nebeski makadam?

Neiskusan letilac prekopava po iskustvu ne bi li našao razumljiviju analagiju. Zašto bi neko, naprimjer, u njegovom neboderu, podijelio lift zavjesom napola, pa one iz trosobnih stanova sakrio onima iz jednosobnih? Šta je prednost prvoklasnih? Prdne li neko u kabini, manje će smrditi finijima? Zaglavi li se lift, bogati će imati više zraka? Sruši li se avion, tijela bogatih lakše se identifikuju? Nasuče li se na pistu, prvo će izvući njih, pa onda majke sa djecom i trudnice?

Naša i vaša klasa

O tome misli putnik s nozdrvama punim prašine iz platna pred nosom. Razum mu govori da je taj gest besmislen, ali iskustvo mu šapuće da Star Alliance nije nerazumna. Nerazuman se, u poređenju s jednom ovako ozbiljnom firmom, čini Centrotrans. Putnik iscrtava u mislima storyboard za novu poslovnu strategiju domaćeg cestovnog giganta. Šta ga zaista sprečava da svoje autobuse, po ugledu na ugledne evropske vazdušne prevoznike, podijeli storom na prvu i drugu klasu? Kao da nema u domovini i dijaspori biznisnobomena koji bi jedva dočekali da nešto što vrijedi manje plate više?

Zar četiri sjedišta u prvom reda na liniji Stokholm - Sarajevo via Busovača ne vrijede trostruko? Jer onaj ko sjedi u njima, prvi izlazi na pauzi i ne cupka u redu pred wc-om. Ako je pauza negdje uz bosanske puteve, onda možda mu dotekne i koji listić toaletenog papira. Ako razlog zaustavljanja nije prostata nego želudac, onda biznismen iz prvih redova ima šansu da dobije najbolji komad jagnjeta.

Ta zavjesa u Centrotransu, za razliku od ove u Lufthansi, imala bi nekog smisla i čara, kao vožnja u cockpitu. Onaj ko sjedi u autobusu naprijed manje se zanosi u krivinama, u prilici je cijelom autobusu nametnuti svoju muziku, plus: ako se dodvori Vozimišku ne treba mu taksi, biće dovezen do pred kućna vrata; autobuska stanica je samo za ekonomsku klasu.

Zaista, čime može autobuski menadžment opravdati neinventivnost u stvaranju profita? Šta ga sprečava da svoja vozila opremi stjuardesama, koje će putnicima objasniti kako da koriste maske s kisikom kad neko skine cipele ili gdje ih čekaju priglavci za slučaj da autobus zaglavi u sniježnim smetovima, da bi potom navukle zavjesu i biznis klasi podijelile burek a ostalima krompirušu? Možda stid, kao posljednji ostatak nekadašnjeg socijalističkog odgoja, u kojem se na snobovsko proseravanje gledalo sa čuđenjem i podsmijehom?

Šta je razlog da se ljudi ponižavaju zbog toga što nemaju dovoljno novaca da kupe privilegije? Jer, jasno je, ova zavjesa u avionu ne navlači se zbog plemenite gospode; oni je iza svojih leđa vjerovatno niti ne vide, čak možda niti ne znaju za nju. Gesta je simbolična. Ona je poruka plebsu, da je fukara bio i da će fukara ostati, i da vožnja avionom to neće promijeniti.

Zato što je glup, pitom, isprepadan i dobro izdresiran. Skenirali su ga, skidali mu obuću, zavrtali nogavice, izvrtali torbe naopako, legitimisali, žigosali, vagali, dezinfikovali, ispipavali i ispitivali, i na svakom koraku i u svakom trenu nabijali mu na nos njegovu beznačajnost, a on evo nakon svega umjesto da ustane i potrga zavjese skupa sa kairnišama, čeprka krotko po svom plastičnom obroku kanibalski sišući odrezak žilave poluodmrznute nojetine.

Autor: Nenad Veličković

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić