Zlatna sponzoruša

Iz namjere da javnosti u jednoj ozbiljnoj formi predstavi svoju tezu i argumente koji joj idu u prilog Semir Osmanagić je objavio knjigu Bosanska piramida sunca na čijoj se korici, kao Zlatni sponzor, potpisuje... (strpljenja!).

U uvodu autor kaže da su prostori današnje Bosne i Hercegovine, te Jadranskog bazena bili posebno važni i energetski vrlo potentni za drevne razvijene civilizacije. Te civilizacije su zato, zbog te energetske potentnosti, gradile tu, u Bosni i Hercegovini, piramide. Kad se prije 12.000 godina otopio led, more se podiglo za nekoliko stotina metara, i piramide se potopljene. Kad se poslije more povuklo, piramide su prekrili zemlja i rastinje. Autor obećava da ćemo od nekoliko dostupnih sličica moći naslutiti kako je izgledao mozaik. Mozaik koji čini Bosnu i Hercegovinu svjetskim arheološkim draguljem.

Mozaik se, međutim, ne sastoji od sličica, nego od komadića obojenog tvrdog materijala.

DNK

U prvom poglavlju autor uvodi u svoj dokazni postupak DNK. Poziva se na višegodišnje istraživanje američkog tridesetogodišnjeg naučnika. Njegova, i slična, istraživanja pokazala su da je ljudska rasa stara 150.000 godina, i da joj kolijevka u Africi. Epska priča počinje sa afričkim Bušmanima kaže autor. (Zašto epska?)

Američka mreža PBS emituje istraživanja (kako se istraživanja mogu emitovati?) i doživljavaju nezapamćeno interesovanje. Onda autor dobija jedan e-mail od jednog Puljanina, koji tvrdi da su današnji Baski i današnji Hrvati i dijelom stanovnici BiH, kao potomci Ilira, najstariji narodi u Evropi, i da vode porijeklo od Atlantiđana. Atlantida je bila sjajna i napredna civilizacija, koja je s prekidima trajala punih 17.000 godina.

Na 13. stranici autor tvrdi: Najveći postotak prisutnosti prailirske kulture u Evropi pripada Bosancima. Oko 42 odsto uzorka populacije u današnjoj Bosni i Hercegovini se može direktno vezati za paleolitskog čovjeka koji je na Balkanu prisutan barem 25.000 godina!

Kugle

U drugom poglavlju autor u formi putopisa opisuje svoj putovanje po Srednjoj Americi, na kojem je obilazio i fotografisao razne kamene kugle. Te kugle imale su određenu pravilnu orjentaciju. Nije utvrđena njihova namjena, ali autor navodi tezu o kamenim kuglama kao dijelu svjetskog energetskog sistema, tj. dijelu prethistorijskog Teslinog sistema kojeg su koristili potomci Atlantiđana. Oni su bili (ko, Atlantiđani?) elektrovodi svjetske bežične distribucije. Pri tome je kamen služio za uzamljenje čija se frekfencija izjednačavala sa zemaljskom elektromagnetnom frekfencijom. Originalni razmještaj kugli trebao je pratiti podzemne energetske linije i Zemljine čakre. Također, autor tvrdi da su kugle teške 30 tona planetariji, koji kad se zarotiraju prikazuju kretanje zvjezdanih konstelacija.

Čitalac, međutim, neće saznati šta su zemljine čakre, niti kako to kamena kugla ima frekfenciju, niti kako kugla može imati orjentaciju, niti o kakvoj se bežičnoj svjetskoj električnoj distribuciji radi, niti kako se kugla teška 30 tona rotira, niti kako se na kugli koja je konveksna prikazuje nebeski svod koji vidimo kao konkavan.

U međuvremenu, saznajemo razlog zbog kojeg su kugle uvedene u priču. Njih ima i u Bosni! Sa historijskim znalcima Ahmedom Bosnićem i Jovom Jovanovićem autor formira istraživački tim, nakon čega se Bosna počela uvrštavati u svjestku arheološku mapu. Počeli su se redati dokazi o sofisticiranom kromanjoncu (pra-Ilirima) koji je putem kamenih kugli povezao ovaj prostor u svjetsku energetsku mrežu i to u doba kad su ovi krajevi bili pod uticajem svjetske supersile, Atlantide.

Tim koji istražuje kugle otkriva da one imaju blagotvorni uticaj na konje koji ne mogu mokriti. Vlasnici s konjima naprave nekoliko krugova oko kugli, i nakon toga problem sa mokrenjem je riješen. Ahmed je izmjerio obim kugle 155 cm, a Jovo je uz pomoć viska odredio starost oblikovanja kugle na 12.000 godina. Ali vrijeme je da te kamene kugle nazovemo pravim imenom. Riječ je o fenomenu nastalom radom intelignetnih (ljudskih?) ruku. Šta je pravo ime kugli? Fenomen.

Polukugle

Treći dio knjige knjige autor posvećuje biogeometriji, nauci koja se bavi energijom oblika, pa kaže: Kroz historiju su dva oblika najčešće univerzalno korištena koja su imala poseban utjecaj na ljudsko energetsko polje. To su piramida i polulopta. (Zašto ne kupa?)

Zašto su hramovi najčešće imali taj oblik? Jer je on isijavao je nevidljive energetske vibracije na duhovna lica i njihova stada.

(Hramovi u Grčkoj nisu bili ni kupole ni piramide, a piramide u Egiptu su grobnice a ne bogomolje. Najčešće je riječ koju bi trebalo objasniti. Autor na to, međutim, ne gubi vrijeme, nego nas obavještava da se energetskim poljima još temeljitije bavio Ibrahim Karim, koji je utvrdio tri osnovna vibracijska kvaliteta – negativno zeleno, više harmonijsko ultra-violetno i više harmonijsko zlatno.

Na kraju ipak saznajemo kuda vodi ovo poglavlje: Za potrebe ove knjige, istaknimo tvrdnju da su ova dva oblika – piramida i polulopta (odnosno energetska svojstva duple polulopte, dakle lopte) – bila poznata našim precima.

Halo, Bing

Pitanje: Ako je polulopta polovina od duple polulopte, dakle lopte, zašto i piramida nije polovina od duple piramide, dakle oktaedra?

Osmanagićev način izlaganja i dokazivanja ignoriše rezultate istraživanja naučnih institucija i metodologiju naučnog izlaganja, a oslanja se na članke specijalizovane (više harmonijske zlatne!) štampe i na svoje ranije tekstove. Ne koristi fusnote, ne polemiše sa izvorima, kao građu koristi vlastitu prepisku, kombinuje neodređenost i egzaktnost, tako da je neodređen u bitnom, i pedantan u nebitnom (npr: promjer kugle i visak!), rado koristi stručne izraze, ali u nejasnom značenju (npr: frekvencija uzemljenja kamena), nekritički povezuje nedokazane zaključke (npr. da je kamen dio atlantiđanskog energetskog sistema jer liječi konjske teškoće s mokrenjem!)

Iz takve metode, koja se zasniva ne na logici nego na analogiji, šta je logičnije nego ovo: ako tamo gdje ima piramida ima i kugli (Srednja Amerika) onda tamo gdje ima kugli (Bosna) mora biti i piramida. Odatle polazi četvrti dio knjige, nazvan: Bosanska piramida sunca.

Poglavlje počinje ovako: U Evropi, zvanično, ne postoje piramide koje su gradile drevne civilizacije. Tačnije, nisu postojale do danas. Sa zadovoljstvom objavljujem svijetu da se u srcu Bosne, tridesetak kilometara od Sarajeva, nalazi kamena piramida, monumentalnih razmjera. Brdo Visočica koje se uzdiže iznad grada Visoko, u sebi krije stepenastu piramidu čiji su graditelji iz duboke evropske prošlosti, pra-Iliri.

Autor Bosanke piramide sunca, prisjećajući se da je Perun bio bog groma kod starih Slovena, ovako zaključuje: Dakle, ovaj kraj je nekada bio područje čestih grmljavina i munja. Još jedna sličica mozaika. Kamene kugle Bosne... energetsko pražnjenje sa neba... asocijacija sa Kostarikom. Zbilja, Bosna je nekad bila energetskim čvorištem ovog dijela svijeta.

Autor u ovom poglavlju odlazi ponovo preko okeana, u El Salvador (El Salvador je mala zamlja, kao i Bosna... Nažalost, i El Salvador i Bosna malo ulažu da se predstave svijetu u ljepšem svjetlu.) po nove analogije, tragom američkog istraživača Boggsa, koji je među kolegma bio poznat kao izumitelj El Atomica, alkoholnog pića od duple porcije zamrznute votke martini sa malim krastavcima. Rezultat tog putovanja je oko 80 stranica u knjizi ispunjenih uglavom slikama američkih piramida i scenama sa brda Visočica. Poglavlje se završava pismom koje Osmanagić upućuje direktoru Visočkog muzeja, u kojem traži podršku za radove na brdu, i koje završava rečenicom: Pozitivni odjeci biće takve magnitude da će u potpunosti odrediti pozitivnu budućnost vašeg Muzeja, grada Visokog i BiH.

Hinjska halka

U prvom prilogu knjizi Bosanska piramida sunca Semira Osmanagića autor teksta Jovo Jovanović opisuje svoje traganje za halkama. Mjesta koja obilazi, sa prijateljima, vodičima raštrkana su po svim pitomim i divljim krajevima Bosne i Hercegovine: dolina rijeke Bile, selo Gluha Bukovica, Zlokuće, kanjon Misoče, okolina Rogatice, sela Lađice, Has, Ljušići i Umoljani... Na te i takve lokalitete upućuju ga slučajni izvori: Od rođaka moje supruge došao sam do informacije... ili: jedan moj prijatelj bio je 1980. na Bijeloj stijeni... ili: prijateljica moje supruge... ili: još kad sam bio mlad, jedan radni kolega mog oca mi je pričao...

Jovo Jovanović u svom tekstu opisuje lokalitete i daje rezultate svojih istraživanja na terenu. Oni su ovi: Bio sam pod tom stijenom, ali je ona tako obilato obrasla vegetacijom da je nemoguće bilo nešto vidjeti... Otišao sam tamo i našao u stijeni samo kvadratno ulesane udubine... Ljudi koji su znali više detalja su pomrli ili izginuli za vrijeme zadnjeg rata... Ovo područje sam ispitao koliko je u mojoj moći, ali ništa nisam našao. Ukoliko na toj strmini postoje halke, treba otići kad opadne lišće... Nas osmero je pretraživalo stijenu, ali halke nismo uspjeli naći. U Rogatici svi znaju za taj fenomen, ali mi, ipak, halku nismo našli. Prije dva mjeseca na toj stijeni su vojnici SFOR-a izvodili alpinističke vježbe. Možda su je skinuli i odnijeli kao suvenir. Tamo su nam neke šumokradice pokazale brdo na kojem se halke nalaze, ali su nam rekli da je brdo minirano i da se ne penjemo. Koliko je to tačno, potpuno je nemoguće prići tom lokalitetu. Možda bi mogla alpinistička ekipa, ali ne odozdo nego s vrha kanjona. ...ali ovoga puta nismo mogli da priđemo stijeni od sniježnih nanosa, jer je snijeg rano pao na toj visini. ...jedan mještanin je iskopao bronzano sidro. Prema opisu mještanina sidro nije neke impozantne veličine, ali je ipak sidro. Nalazač je obećao da će mi ga pokazati i prodati, ali se, nažalost, predomislio. Da bi me se riješio, rekao je da ne može da ga nađe. Sigurno mu je neko ponudio znatno veću cijenu. (...) Sve ovo dokazuje da je dolina rijeke Bile nekada bila pod vodom...

Rezultat je istraživanja na terenu da halke nisu nađene. Jovo Jovanović, međutim, ostaje pri svom uvjerenju formulisanom ovako: Ali halku nismo našli, što ne znači da je nema. Halki ima, samo se hinjski kriju. Za razliku od izraelskih, koje Jovo Jovanović pohvaljuje i odlikuje zbog doprinosa istini:

Da halke ipak nisu šuplja priča koja kruži narodom ili neka vrsta priviđenja, svjedoči TV emisija National Geographic-a, koja je bila prikazana na izraelskoj televiziji, a koju je gledao jedan moj prijatelj. Emisija je trajala 45 minuta i prikazivala je gatove (mola) sa halkama za vezivanje brodova na sirijskim planinama. Emsija se zvala 'Gatovi na planinama'.

Sad postaje jasno šta su halke, čemu služe i zašto su autoru knjige čiji je generalni sponzor... (strpljenja!) Semiru Osmanagiću bitne. Halke su željezni (ili kameni?) prstenovi za koje su se vezivali brodovi u vrijeme kad je razina mora bila kilometar i po iznad današnje. (Kada je to moglo da se događa? pita se Jovo Jovanović, pa odgovara: Rekli bismo, možda u vrijeme velikog biblijskog potopa, o kojem kruže razne teorije, više ili manje uvjerljive, ali danas se svi skoro slažu da biblijski potop nije samo legenda. Neki tvrde da je to bilo u doba propasti Atlantide...)

Halke bi, naime, mogle biti dokaz o potopu, koji je opet objašnjenje kako je bosanska piramida mogla nestati iz istorije, i zašto je tako duboko i temeljito zatrpana brdom.

Jovo Jovanović se ne osvrće na rezultate svog istraživanja. On objašnjava zašto ih nema, a onda, iako ih nema, pravi njihovu kalasifikaciju: Mislim da kod nas još uvijek postoje halke na nepristupačnim i zabitim mjestima. (...) Postoji informacija i da se sistematski kradu, što je inače poznato za arheološke nalaze. Navodno za njih dobro plaćaju kolekcionari koji skupljaju dokaze kojima se pobija zvanična historija. (...) Šteta je da nema uslova za formiranje ekipe, sastavljene od mladih entuzijasta, koji bi se posvetili pronalaženju halki. (...)

Podijelio bih halke prema nadmorskoj visini na kojoj se nalaze. U prvu grupu ušle bi one na najvišim nadmorskim visinama... (...) U drugu grupu ušle bi one lokacije sa halkama koje se nalaze na srednjoj nadmorskoj visini...

Kao način dokazivanja teze čitav ovaj jovojovanovićevski postupak djeluje naivno i na momente komično zbog svoje kvazinaučne metodologije. Pa bi se čovjek mogao smijati cijeloj Bosanskoj piramidi sunca, da na njenoj korici ne stoji grb kantona Sarajevo, čije se Ministarstvo kulture i sporta potpisuje kao generalni sponzor knjige (sic!).

Ali ne želi Ministarstvo sporta ovom knjigom podstaći planinarenje i alpinizam kao narodne sportske aktivnost, nego Ministarstvo kulture želi stvoriti sliku o svojoj prošlosti kao o nečemu važnom i u prošlosti zanemarenom, rugajući se na jedan bahat i prostački način svemu zbog čega postoji Ministarstvo nauke i obrazovanja.

I tu svaka šala prestaje!

Autor: Nenad Veličković

Odgovorni urednik: Svetozar Savić