Što se oblaci u Njemackoj?

Mnogi proizvodaci odjece iz Hrvatske barem su
pokušali probiti se na njemackom tržištu ali
proboj je tu veoma težak. Ne samo zbog
zasicenosti proizvodima iz citavog svijeta nego
i svaki ambiciozniji poduhvat najcešce se slomi
pred naizgled nerješivim pitanjem - što se u
Njemackoj nosi?
Njemacke turiste u Hrvatskoj nije teško
prepoznati vec na prvi pogled - i doista
vrijedi da vam iznesemo dijelove jednog
izrazito lucidnog ali i zabavnog clanka Jens
Jessena "Što se oblaci u Njemackoj" koji je
izašao u prošlom broju tjednika "Die Zeit"
Moda stiže u Njemacku, najcešce sa velikim
zakašnjenjem. U ovoj zemlji ljudima teško pada
ako moda nije ideološki jasna. Mi kupujemo
doduše nove stvari - nevoljko, poslušno ili cak
radosno. Ali rijetko ce se naci ona munjevita
intuicija koju ce prije pogoditi francuskinju
koja stoji pred izlogom i u njemu vidi nove
cipele. Njeno unutrašnje oko odmah vidi citav
spektar boja i oblika koje dolaze i koje
neminovno pristaju tim cipelama. Jedna jedina,
neobicna potpetica na cipeli joj može reci da
mora promijeniti citav njen život.
Nijemce pak moda pogada kao prirodna nepogoda.
"Ocito" - reci ce muškarac koji nakon kupovine
kod kuce pokušava navuci hlace koje je kupio -
"je sada moda da mi hlace ne dolaze do trbuha".
Žuljaju ga na kukovima, nesretan je jer novi
kroj ne pristaje uz njegov stari sako - toliko
je još upravo sposoban shvatiti. Ali on to
prihvaca jer zna da mu preostaje samo
rezignacija - nešto drugo više nece naci u
trgovini. Nijemci se osjecaju kao žrtve modnih
promjena, ne znaju odakle te promjene dolaze i
kamo smjeraju, rado bi se izmakli toj mnijeni
ili je barem odgodili - ali malotrgovina im ne
ostavlja nikakav drugi izbor.
Jer Nijemci nisu stvaraoci, nego žrtve mode.
Znaju da od kako je svijeta i vijeka da se
odjeca i ukus stvarao u drugim zemljama. I nije
slucaj da su romanske zemlje reference prema
kojima se ocituju posebnosti Njemackog slucaja.
Jer danas postoji još samo dva modna sustava
koja vladaju citavim planetom, koji se mješaju
ali koji cuvaju vlastiti suverenitet. Jedan je
romanski imperij u kojem su velesile Francuska
i Italija ali koji obuhvaca i Iberijske zemlje
- medu njima i znacajnog cimbenika poput
Brazila. "Engleski stil" je vec odavno usisan u
taj sustav: najbolji flaneli i najbolji komadi
od tweeda danas dolaze iz Italije. Drugi
imperij - ali koji se ogranicava na majice,
traperice i pop - je Americki. Iz nje se
trendovi omladinske kulture odlivaju u Italiju
i od tamo - profinjeni, udomaceni i nakon što
su sa njih skinuta najgora pretjerivanja -
ponovno ponudeni citavom svijetu. Obratno,
elegantni Amerikanac gotovo bez opiranja
slijedi diktat iz Pariza i Milana.
U ovom složno podjeljenom svijetu postoji samo
jedna velika nacija koja ima znacajnu tekstilnu
industriju ali koja nema ni najmanji uticaj na
svjetske trendove: to je Njemacka. To ne znaci
da se ovdje nitko ne bavi modom. No još se nije
pojavio nitko tko je zacrtao neki trend. Njemci
u najboljem slucaju - kao što je slucaj Jill
Sandersa - uvesti u opticaj specificnu
nacionalnu modifikaciju. Fini, jednostavni,
elegantni i nenametljivi trendovi slijede
talijansku vrlinu; svako ostalo divljanje se
kreše na primjerenu mjeru.
Sve ostale tvrtke drže se poznatih tokova uz
obradu srednje kvalitete. Ili se možete sjetiti
da je Hugo Boss ikada zapanjio svjetsku modnu
pozornicu? Njemacka tekstilna industrija dijeli
sudbinu njemackih mušterija: i ona je žrtva, a
ne agent mode. Posebno gorko se to može vidjeti
kod ponovnog uspona gotovo zaboravljene tri
crte Adidasa: niti ona nije ponovno lansirana
iz Njemacke nego je do uspjeha došla ukupnim
trendom sportske mode. U nedobrovoljne zvijezde
se - ako se baš teško ne varamo - mogu ubrojiti
i upravo skurilno ružne sandale Birkenstock:
zato jer i u Londonu postoje ljudi koji iz
ironije propagiraju cari njemackih zdravstvenih
bizarnosti.
Jer Nijemca doista nije teško prepoznati bilo
gdje na svijetu, sa njegovim uglastim naocalama
i - carapama od frotea koje smješta u muške
sandale. Ako ga pak pitate, zašto nosi sandale
vjerojatno ce odgovoriti: zato jer je tako
ugodno kad vam se noge hlade. Pripadnici
Romanskih naroda ce zgaditi nad takavim
odgovorom - vec zbog toga jer i sama pomisao
znojnih nogu, i opcenita predodžba ružnih
prispodoba koja se na taj nacin priziva -
predstavlja potpuno odstupanje od mode kakvu
oni shvacaju. Sandale postoje i u talijanskim
trgovinama ali je bitna razlika da im tamo nije
prvotna namjena bolja transpiracija stopala
nego - kao i kada je rijec o svim cipelama -
one trebaju povecati ugled onoga tko ih nosi,
njegov spolni apeal i socijalni status ali i
prikriti stvari koje po ljudskoj prirodi
trebaju sakriti.
Nijemac pak smatra da se može ponašati i
odijevati kao kod kuce. On uopce nema predodžbu
javnog prostora i potpuno mu nedostaje ona
vrsta ponosa gdje je jednom vlasniku kioska u
Italiji potpuno normalno da se treba obuci kao
da je grof. Odijevanje u Njemackoj zapravo se
ne treba niti posmatrati kao estetski, nego kao
socijalni problem. Ima previše izgovora kojim
odjeca ne treba slijediti modne, nego
prakticne, medicinske ili osobne razloge - a da
to ne bude sumnjivo. Ta prirodnost kojom
Nijemac prakticnost bira kao osnovno nacelo za
Južnjake nije nikakav kriterij - ali utoliko ce
ih više zaprepastiti neobrijane ženske noge ili
pazusi što se u Njemackoj pak slavi kao dokaz
uspješne emancipacije od društvenih pritisaka.
Tu spada i odsustvo šminke - treba samo,
usporedbe radi, jednom otici u najsiromašnije
cetvrti Mexico Citiya ili Sao Paola i vidjeti
što tamo žene ne žele napustiti ni u
okolnostima najvece bijede. Njemacke žene se
ocito osobito boje biti smatrane kao seksualni
objekt što ne znaci da to nadoknaduju na drugim
podrucjima. Na žalost, slucaj je upravo
suprotan: nigdje u citavoj Europi žene nisu
tako malo uspješne u svojim poduzecima kao u
Njemackoj. Možda to pretjerano isticanje
simbola emancipacije sprecava pravu
emancipaciju - to kažemo tek uz put.
Jer Nijemac jedva može razumjeti da je moda
govor i da se njime nešto porucuje. Ono što on
na taj nacin i govori, to je ideološki a ne
estetski diskurs. Ovakav neobrijani i
"prozracni" pristup odjeci je isticanje - na
primjer - svog protivljenja idealu ljepote,
vladavini potrošackog mentaliteta možda i
polaganje pretjerane važnosti izvanjskom
svijetu. Njegova moda je anti-moda i vec preko
100 godina - možda još od protestanata -
pietista u 18 stoljecu pa do lijevicarskog
pokreta u osamdesetim, uvijek iznova se ovdje
pojavljuje imperativ po kojem je svaki oblik
elegancije neka vrsta grijeha. I usprkos
ogromnim razlikama u imovini, svatko ce i dalje
oblaciti trenirku i sportske cipele kao da želi
reci "ja sam mali covjek sa malom placom, meni
ne pristaje da nosim skupo odijelo."
Gdje su elegantne ženske haljine - zapravo
uopce haljine ne samo na njemackim cestama nego
cak i u kazalištima i na koncertima? Statistika
tekstilne industrije pokazuje za 2002. pad
prodaje od 18% kod haljina i 16% kod suknji. I
usprkos tome što niti jedan izdatak nije
prevelik za automobil ili za osobni hobby, u
odjeci se društvo pretvara u savšeno
uniformiranu masu koja se medusobno nadzire.
Moda pak živi od divljenja i publike, ali ce i
najambiciozniji postati lud od svojih ambicija
ako nitko ne obraca pažnju na njega. I
elegantna Brazilka koja svakog dana dolazi na
radno mjesto u Njemackoj potpuno drugacije
odjevena i na drugi nacin "chic" nakon pola
godine doci ce u majici, trapericama i
tenisicama. Njene kolegice pozdravit ce taj
korak kao vec davno potreban oproštaj od onoga
što one smatraju arogancijom. Konacno ce biti
jedna od njih, podanik medu podanicima, ista
medu jednakima, bez sjaja u citavom sivom
svijetu, ponižena medu poniženima.
završava tekst Jens Jessena "Kako se oblaci u
Njemackoj" objavljen u prošlom broju tjednika
"Die Zeit"