"Želim samo živjeti normalno"

Blizanci Josephe Mukamana svađaju se zbog jednog keksa. Trogodišnji dječaci su umorni. Majka ih drži u krilu. I ona je umorna. U šatoru je vruće. On se nalazi u istočnom Kongu, pored kontejnera Ujedinjenih naroda. Šatorsko naselje je tranzitni logor za pobunjenike koji se predaju. Josepha Mukamana je skinula uniformu i predala pušku. Do jučer je bila pripadnica najbrutalnije pobunjeničke skupine FDLR-a. "Odlučila sam jer je život u Kongu težak i vrlo opasan. Pobjegla sam od svega toga s ovo malo stvari što imam i malo novca. Želim ponovno vidjeti svoju kćer, svoga muža i roditelje.“

Strah od osvete

Petnaest godina je ova 38-godišnja žena bila u džungli. Pobjegla je 1994. nakon genocida nad Tutsijima u Ruandi. Tada je radila kao liječnica u ruandskoj vojsci. Kad je iz Ugande u Ruandu umarširala Oslobodilačka vojska Tutsija, da bi prekinula masovno ubijanje Tutsija, vladine trupe su pobjegle - zbog straha od osvete. U izbjegličkim logorima u Kongu vojnici, većinom pripadnici Hutua, osnovali su pobunjeničku organizaciju nazvanu FDLR. Ona do danas iz Konga ratuje protiv ruandske vlade, koju čine Tutsiji. Josepha Mukamana je 15 godina bila na prvoj crti bojišta, jer je to smatrala svojom dužnošću: "Ja sam u službi, kao i svi drugi. Bila sam u sanitetskoj jedinici. Naravno da sam i ja imala oružje, kao i drugi. Istina, nisam se borila, ali ako je netko bio ranjen, donosili su ga meni.“ Svih tih petnaest godina ona je čeznula za svojom obitelji, za svojom majkom, s kojom je povremeno mogla telefonirati. Sad samo želi živjeti kao i drugi.

Kamionom natrag u domovinu

U kamionu, koji Josephu Mukamanu i njezinu djecu prevozi preko granice u Ruandu, je vruće. Mukamana je napeta. Ne zna što ju očekuje. Hoće li ju obitelj ponovno prihvatiti? Kad je prešla granicu, pita carinika gdje može telefonirati. Kad je završila razgovor, u očima su joj suze. Ali, ona blista od sreće. Stvarno je dobila svoju sestru. Sestra joj je poručila da odmah dođe kući, kaže Josepha Mukamana. Žena koja je dosad bila tako ozbiljna, odjednom je druga osoba. Smije se, želi samo jedno: što prije autobusom ići kući, u selo nekoliko kilometara od glavnog grada Kigalija.

Suze radosnice

Za vrijeme vožnje Josepha Mukamana i njezina djeca neprestano gledaju kroz prozor. Pokazuje trgovine koje su pune svega. "To je moja domovina. Tako sam sretna.“

Autobus se zaustavlja na jednom križanju, na brežuljku. Josepha Mukamana žuri prema jednoj potleušici. Svežanj sa stvarima je još pored ceste, blizanci su pored njega, zure izgubljeno. Josepha Mukamana to ne primjećuje. Ona grli svoju majku. Obje žene plaču od sreće.

Ponovno samo liječnica

Dolaze susjedi, rodbina. Svi su iznenađeni, ali sretni. A onda nećak započinje molitvu, zahvaljuje Bogu što se teta vratila. Josepha Mukamana je sretna. Danas joj se konačno ostvario san. San o normalnom životu, bez rata, bez nasilja. U Ruandi će ponovno raditi kao liječnica i slati svoju djecu u školu. Na pitanje, može li si zamisliti da ponovno živi skupa s Tutsijima, smije se i odgovara da su svi oni Ruanđani.

Autor: Simone Schlindwein/A. Janković

Odg. ur.: M. Ljubičić