Žene variteljice - zašto ne?

Radni dan za Svjetlanu, Mladenu i Slavojku počinje tako što oblače varilačko odijelo. Dio obvezne opreme su cipele sa čeličnom kapom, specijalne rukavice i maska na glavi. Posao naizgled rezerviran samo za muškarce one obavljaju sa zadovoljstvom.

„Prije nekoliko godina nisam mogla ni sanjati da ću biti variteljica. Ali to je posao kao i svaki drugi, sad vidim da je to potpuno normalna stvar“, kaže dvadesetsedmogodišnja Svjetlana Ponjović.

Ističe da je to što radi zanimljivo, da još uvijek dosta uči i svakodnevno se susreće s novim izazovima.

„Zavarujemo sitne pozicije, spajamo. Zaista nije teško. Ovo nije fizički naporan posao“.

Nakon srednje škole Svjetlana je radila u dječjoj knjižari, pa u salonu vjenčanica, zatim u prodavaonici. U međuvremenu se udala, dobila dvoje djece, a sigurnog posla nije bilo ni na vidiku.

„Mlađi sin mi je imao samo sedam mjeseci kada sam vidjela ovaj natječaj. Ne može se bez posla. Iznenadila sam samu sebe, ali nisam se pokajala“, objašnjava ona.

U varitelje sve češće idu fakultetski obrazovani ljudi iz drugih područja koji su ostali bez posla posljednjih godina. Na zavodima za zapošljavanje u BiH nema varitelja. Oni su tražen kadar i mnogi odlaze u inozemstvo.

„Bolje varitelj nego bez posla“

Nakon što je osamnaest godina bila nezaposlena, Slavojka Slijepčević je odlučila potražiti posao. Ima troje djece, potrebe su sve veće pa je, kaže, svaki dinar dobrodošao.

„Došla sam vidjeti o čemu se radi, prijavila sam se na obuku, prošla i evo radim ovdje već osam mjeseci“, kaže Slavojka.

Firma „Elas metalexpert“ proizvodi metalne konstrukcije i kućišta za elektroniku. Jedan od klijenata im je njemačka pošta, za koju izrađuju šasije za električne automobile. 99% onog što naprave ide za izvoz, objašnjava direktor Željko Petrović.

„Ne vidim u čemu je problem i zašto se svi čude što žene rade ovdje. U Kini sam vidio pogone gdje preko trideset žena u nizu vari, i to aluminij. U BiH je to još uvijek nezamislivo“, smatra Petrović.

Ozljede se rijetko događaju

Najmlađa dama u ovoj tvrtki ima dvadeset i dvije godine. Mladena Sekulić završila je građevinsku školu. Priliku da radi kao zavarivateljica odmah je iskoristila, bez razmišljanja.

„Trebalo je vremena da moja obitelj to prihvati. Govorili su mi da ovaj posao narušava zdralje, ali sad su to prihvatili“, kaže Mladena.

Trude se ne razmišljati previše o opasnostima koje nose svakodnevne obveze. Vjeruju da uz sve mjere predostrožnosti i korištenje zaštitne opreme, nema puno rizika.

„Dogodilo mi se jednom da sam zaboravila spustiti masku na lice. Varnica mi je uhvatila oči pa sam bila sva natečena. Neugodan je osjećaj, žulja, peče. Idući dan nisam mogla doći na posao. Od tada dobro pazim da se zaštitim maksimalno“, kaže Slavojka.

Svjetlana, kako kaže, nije imala sličnih neugodnosti: „Povremeno dođe do ozljeda i opekotina. Toplina je nekad problem, ali sve je to podnošljivo. Nije zdravo ni sjediti cijeli dan za računalom, ali ljudi to rade. Svaki posao ima neke loše strane.“

Posla ima, nema radnika

Osim njih, na poslovima varenja radi više od dvadeset muškaraca. Kolege im pomažu i uvijek su tu kad zatreba. Na jesen počinje obuka za nove kandidate među kojima će vjerovatno biti i pripadnica ljepšeg spola.

„Od 12 žena koje su počele, osam je uspješno prošlo našu obuku. A njih šest, koje su dobile posao kod nas, prolazit će naprednu obuku. Varitelja nam skoro uvijek treba“, dodaje direktor Željko Petrović.

On ističe da su tvrtke poput ove, rijetka prilika gdje silni nezaposleni mogu pronaći svoje mjesto. Odnos prema radu je, kaže, danas dosta drukčiji i unatoč neimaštini, po njegovom mišljenju, mnogi odbijaju fizičke poslove.

„Kamo sreće da imamo više osposobljenih radnika. To je sasvim normalno radno mjesto bez obzira na spol. Do jučer su naše majke u tvornicama radile u proizvodnim pogonima, zaradile mirovinu u gigantima bivše Jugoslavije“.

Svjetlana, Mladena i Slavojka plaćom su prezadovoljne. O promjeni posla ne razmišljaju. Rade u dvije smjene, prva počinje od šest sati, druga od dva popodne. U kolovozu će, kažu, na kolektivni godišnji odmor.

„Svim ženama koje su bez posla i koje žele raditi, poručujem da pokušaju. Mi smo se odlično snašle i puno je bolje nego što se čini na prvi pogled“, ističe Mladena.