"Žensketiri" – sve za jednu, jedna za sve

„Mi smo Vam ovdje pravi 'žensketiri', to vam dođe kao neki ženski mušketir - sve za jednu i jedna za sve. Borimo se svim srcem za ono što volimo i ono što radimo – i radimo, gledamo da smo stalno u pokretu“, kaže Safeta Seferović dok u prostorijama Udruženja žena Kulen Vakuf servira kavu i kolače. „Hoćete li kocku ili sitni šećer, ili onaj skroz zdravi 'Kandisin', samo recite, sve imamo“, smije se Safeta i sjeda pored prijateljica na široku ugaonu sećiju (jedna vrsta otomana, odnosno kauča). U predsoblju dvije žene na tradicionalnim strojevima tkaju ćilime (prostirka, mali tepih), desno u kuhinji vatra je već naložena, a s radio-prijamnika dopire tiha i ugodna glazba. „Ovo nam je druga kuća. Ovo nam je i socijalna i psihološka pomoć, a i zaradimo sebi, pa putujemo. To nam je na početku bila glavna motivacija“, kaže predsjednica udruženja Jasmina Kurtagić.

To udruženje žena u mjestu Kulen Vakuf, koje se nalazi tik uz granicu s Hrvatskom, osnovano je prije sedam godina i u tom razdoblju etabliralo se na području Nacionalnog parka (NP) Una u Bosni i Hercegovini prije svega kao efikasan catering servis. No pored cateringa, udruženje proizvodi i tradicionalne bosanskohercegovačke suvenire i rukotvorine, ćilime i ponjave, koje kupuju posjetitelji NP Una. Članice udruženja također su redoviti sudionici raznih kulturnih manifestacija u bihaćkoj regiji, a rade i na, kako kažu, popravljanju u ratu pokidanih veza. Udruženje je na dobrom glasu. Tako na primjer direktorica Turističke zajednice Unsko-sanske županije, Jasmina Šuško, za ovo udruženje kaže da je najperspektivnije i najaktivnije udruženje u županiji koje efikasno i primjerno koristi međunarodne fondove te spaja ratom razdvojene ljude.

Radom protiv ratnih trauma

„Mi smo se okupile iz puke potrebe da nešto radimo. Stanovništvo se u ovaj kraj počelo vraćati '95. godine i nakon povratka nitko nije imao posla. A sve ove žene su prije rata radile. I to ne na bilo kakvim radnim mjestima. Mi imamo magistrice, medicinske radnice i profesorice, itd. Raditi nešto je i zbog toga bilo važno jer se nismo htjele predati ratnoj traumi. Ovdje su se u ratu događale grozne stvari. Dosta naših članica još uvijek, na primjer, ne zna gdje su njihovi muževi. Dosta žena koje su u ratu izgubile djecu godinama nisu izlazile iz kuće, a sada dođu u naše prostorije i družimo se. To je velika stvar. Nekad se i sama pitam kako smo to uspjele i kako uspijevamo sve to prebroditi“, kaže Kurtagić.

No, ratne traume prebrodile su radom i zalaganjem za dobrobit svih, dodaje predsjednica udruženja, a korak po korak, iz ničega se rodilo nešto lijepo i korisno. Članice udruženja, danas njih više od 40, najprije su kroz nekoliko projekata Svjetske banke i općine Bihać izradile prospekte i podsjetnice, te nabavile stanove - tradicionalne strojeve kojima se tkaju bosanskohercegovački ćilimi i ponjave. Oni su danas velika atrakcija, čak i za goste iz inozemstva.

Gosti iz cijelog svijeta

„Nedavno smo imali skupinu turista iz Italije koji su učili tkati, ali i razvijati bosansku pitu“, priča Emina Mašinović, jedna od članica i pokazuje fotografije druženja s veselim Talijanima. „Bilo ih je tridesetak, planinarili su, razgledali park, onda su šetali Kulen Vakufom i mi smo ih pozvali u udruženje. Napravili smo im kavu, poslužili kolač, a onda su se zainteresirali za tkanje i razvijanje, pa smo i za to organizirali radionicu“, priča Mašinović. Talijani su se na svemu zahvalili, a onda sve uredno i platili; oni su, kažu u udruženju, navikli da za sve što im se pokaže plate. „A bili su i oduševljeni našom dobrodošlicom, pa smo se s njima i sprijateljili“, dodaje predsjednica udruženja Kurtagić.

Paralelno s etabliranjem tkalačke radionice, članice udruženja radile su i na njihovoj ugostiteljskoj ponudi, pa je danas gotovo nemoguće da neka od manifestacija u NP Una prođe bez njihovog ručka. Jela koja nude su tradicionalna bosanska: jahnije (vrsta paprikaša) i baklave, šljivopite i kupus-pite, urmašice, tarana i riba, te razna druga jela s roštilja.

„Pokrivamo sve manifestacije u Nacionalnom parku. Od raftinga do ribolovnih natjecanja, preko šahovskih turnira, planinarenja i raznih kulturnih manifestacija. Sada smo i u službenoj ponudi Nacionalnog parka, tako da se grupe već kod njih mogu odlučiti koji će ih meni čekati“, objašnjava Kurtagić. A kada spremaju ručak za goste, na noge se digne cijeli Kulen Vakuf. „To Vam je k'o seoba naroda. Mi pokupimo sve klupe u Kulen Vakufu, a ako ručak treba servirati negdje uz Unu, onda nam to prevezu muškarci. Lonce i klupe na kultivator i vozi!“, smije se Mašinović.

Štednja za putovanja

Za jela koja služe u udruženju se sastojke - meso, jaja, voće i povrće - trude nabaviti kod lokalnog stanovništva, jer žele da od njihovih aktivnosti svi zarade. Kada na raznim sajmovima koje posjećuju prodaju poneki suvenir, novac ide onome tko je suvenir izradio. „Kada su zadovoljni pojedinci, zadovoljno je i cijelo udruženje“, kaže Kurtagić.

Novac kojeg zaradi udruženje ide opet u zajedničku blagajnu i od njega se financiraju razna putovanja. „Imamo dodatno i jednu teglu u koju svaka ubacuje koliko može. Tko što ubaci, sam upiše koliko je ubacio. S tim novcem onda putujemo. Bile smo već u Budimpešti tri dana i u Istanbulu, a dogodine, akobogda, u Pariz“, priča Kurtagić.

Četrdeset žena bez muževa u gradu ljubavi. Kako na to reagiraju muški ukućani? „Ah, pa ljubomori su, naravno, ali što ćemo im mi, nek' i oni sebi zarade“, smije se Kurtagić, „nek' i oni osnuju udruženje.“ „Ma, kakvo njihovo udruženje!“, dovikuje netko iz kuhinje: „Njih bi politika 'smorila' za tri dana.“

Suradnja sa ženama iz Hrvatske

A, kad smo već kod politike. Bave li se u udruženju politikom, razgovara li se o tome? „Pa gledajte, mi ne možemo zaboraviti što se dogodilo, to je nemoguće. Politike se direktno ne dotičemo, ali ako već postoji neko naše političko djelovanje, onda je to naš cilj da stvaramo uvjete za bolji život i bolji suživot. Bilo je što je bilo, nije bilo fino, bilo je užasno, ali mora se dalje, mora se živjeti i moramo se svi potruditi da živimo kvalitetno. A mi u udruženju smo, iskreno da Vam kažem, našim djelovanjem toliko ispunjene, da zaista možemo reći da vodimo kvalitetan život. Družimo se, putujemo, radimo nešto korisno – kud ćeš bolje?!“, kaže Emina Mašinović.

A u koristan društveni rad spada i suradnja s udruženjem žena iz Srba, malog mjesta u Hrvatskoj, s većinskim pravoslavnim stanovništvom. Sa ženama iz Srba poznaju se još od prije rata, jer je dosta žena iz ova dva mjesta radilo u tvornici koje danas više nema. „Sad smo se preko udruženja opet srele. One su tek na početku i mi im pomažemo s našim iskustvom kako bi i one ostvarile neke prihode, jer su također nezaposlene“, kaže Kurtagić.

U Udruženju žena Kulen Vakuf kažu da su otvorene i za suradnju s drugim udruženjima sličnog tipa, i to bilo gdje na svijetu, pa da im se slobodno jave svi koji imaju ideju koja bi to udruženja mogla biti. S njima bi rado razmijenile iskustva, a i razmotrile opcije mogućeg plasmana njihovih proizvoda. „A onda zajedno na put oko svijeta“, smije se Kurtagić skupa s ostalim članicama udruženja, borbenim i uspješnim 'žensketirima' Kulen Vakufa.