Hostelska scena u Zagrebu

Koliko se Hrvatska promijenila unazad desetak godina moglo bi se možda izmjeriti količinom umirovljenika koji kopaju po smeću. Skoro pa u istim proporcijama u Zagreb je u međuvremenu nahrupila rijeka backpackera, a s njima i novi egzotični biznis – hosteli. Prije osam godina postojao je samo jedan: Omladinski hostel u Petrinjskoj ulici. Danas ih je trideset i devet, a neki od njih postali su prava senzacija noćnog života. Zagreb - gledano iz perspektive partijanera - relativno dosadan i monolitan grad, vlasnik je prilično neobičnog fenomena: u hostelske barove i kafiće izlazi domaća ekipa u potrazi za međunarodnom socijalizacijom i ambijentom koji su eventualno doživjeli na nekom od svojih putovanja po Europi. Gremlinsko množenje hostela posljedica je sve veće atraktivnosti Zagreba kao jedne od posljednjih neotkrivenih metropola Starog kontinenta. No da, još uvijek se većina odluči zadržati tek na prosječnih dva dana.

"Zagreb je postao puno življi, pogotovo ljeti", kaže mi Martina Kovačević iz Chillout hostela smještenog tik do uspinjače i nastavlja kako još uvijek većina gostiju ostaje tek na dva dana. Nakon toga kreću dalje prema moru ili istočnije. "U Zagreb ih dovode razni interail, eurail servisi, no jednom kada dođu, ovdje više nemaju kud. Željeznički promet je kod nas katastrofalan. Pitaju me kako do Plitvičkih jezera? Kažem, nikako. Kako do Sarajeva? Nikako", veli Martina.

Čist i siguran, ali - mrtav

Zagreb se u očima mladih dvodnevnih stranaca otkriva kao nerazrješivi splet pluseva i minusa. Martina mi prenosi njihove najčešće komentare – grad je nevjerovatno čist i siguran. S druge strane, nema neki impresivni noćni život. Jedno bez drugog ne ide. Zagrebačke noći su solidno mrtve od nedjelje do četvrtka, čemu hosteli iz centra pokušavaju doskočiti vlastitim programima. Među njima prednjače oni poput Tabana, Chillouta ili Swanky Minta s klupskim programom, koncertima, filmskim večerima, jezičnim grupama. Lovro Novinc, voditelj Swankyja, reći će kako sve više Zagrepčana dolazi kod njih na kave i smoothije preko dana, a navečer na cugu i raznorazne evente.

"U Budimpešti ili Beogradu možeš izlaziti svaki dan, prepuni su barova koji rade do kasno. Situacija se u Zagrebu popravlja, ali još smo daleko...Trend je da hosteli budu jedinstveni. Moraš imati priču da bi privukao i zadržao goste. Fora s krevetom i jastukom više ne pali", komentira Lovro, voditelj hostela kojem, pored gostiju, gravitiraju domaći hipsteri, ekipa s međunarodnim iskustvom i ljudi kojima se prakticira engleski jezik u svako doba dana ili noći.

U potrazi za drugačijom atmosferom

Tri studentice koje smo zatekli na terasi Swanky Mint bara dolaze često i iz zbog par nepobjedivih razloga. "Meni se prije svega sviđa ovdje atmosfera. Terasa je izuzetna. Znamo otići i do hostela Taban, ali ne toliko zbog druženja sa strancima, jednostavno su zanimljiva mjesta sama po sebi. U velikoj većini slučajeva uopće nije došlo do situacije da pričam s gostima", kaže Mihaela, jedna od njih. Sramežljiva prijateljca koja je htjela ostati anonimna dodaje kako joj je baš gušt na tim mjestima upoznati nekog tko razmišlja šire i interesantnije od tipičnih zagrebačkih 'špreha'.

Zanimljivo je i da sve više hrvatskih državljana odsjeda u vlastitim hostelima. Nešto je manje zanimljivo kako im treba podosta toga objasniti. Brifiraju nas u Chilloutu: "Naši su ljudi dosta rezervirani. Za razliku od stranaca koji su tri puta otvoreniji. Pa onda moramo objašnjavati stvari koje su jasne ljudima iz inozemstva. Tipa da 'dorm' znači spavaonica sa više kreveta na kojima mogu biti nasumični ljudi. Pa nas onda domaći znaju pitati koje su nacionalnosti ti ljudi...Nevjerovatno. Nijednom strancu to ne bi palo na pamet. Još nešto, domaći znaju otići bez da plate sobu. Znaju kako mogu izvaditi novu osobnu iskaznicu - koju su dužni ostaviti na recepciji - za 150 kuna."

Zagrebu treba turistička policija - i više službenika koji znaju engleski

Par hostela iz centra Zagreba zapravo je avangarda turističke ponude. Ostatak gradskih servisa za turiste guta za njima prašinu. Teško je hrvatskoj metropoli shvatiti da je postaje redovita postaja svjetskih putnika. Ljudi na prijevoznim šalterima ne govore engleski, ne govori ga niti policija, što i nije neko čudo kada ga praktički ne govore niti u viznom uredu za strance. Nikolina iz Chillout hostela ne razumije što turistička zajednica ne štampa više gradskih karti i što je još uvijek fokusirana na klasičnu hotelsku ponudu. "Zagreb bi trebao uvesti turističku policiju, kao što to imaju neke druge zemlje", veli.

U Taban hostelu, jednom od najstarijih u centru grada i vlasnikom nagrade za najbolji hostel u prošloj godini, informiraju me kako je hostelski boom zapravo prošao. "Tržište je zasićeno i prošlo je vrijeme kada si mogao jednostavno otvoriti hostel i gledati kako se slijevaju profiti. Danas moraš zadovoljiti par uvjeta – biti u centru grada, imati upečatljivi koncept i stalno organizirati nešto. Puno ljudi iz Zagreba uopće ne zna da smo mi hostel. Dolaze ovdje zbog barskog ili klupskog programa", kaže Mario Draganić iz Taban bara. I istina, izlazim na terasu i pitam prve ljude za stolom jesu li znali da je ovo hostel. "Nismo imale pojma. Sjedimo ovdje jer nam se svidjelo", veli cura. S druge strane, ne postoji nikakva kulturološka podjela gostiju po hostelima, reći će Mario. "Dolaze svi, od alternativnih backpackera do konferencijskih grupa. I mislim da je tako sa svim hostelima. Nastojimo si međusobno pomagati umjesto da si podmećemo", solidarno će zaključiti.

Željezničko slijepo crijevo Europe

Hostelijeri se nadaju da će Zagreb s novom zračnom lukom napraviti kvantni skok u izvansezonskom razdoblju. Ovako, sa željeznicama koje ili su disfunkcionalne ili voze daleko prerijetko, poput veze Budimpešta – Zagreb, s prijevoznim linijama koje se mahom gase nakon ljeta i s općom nepripremljenošću putničkog osoblja, ostavljamo dojam slijepog crijeva Europe. U Chilloutu mi kažu kako ljudi često dolaze s večernjim vlakom iz Budimpešte. Očekuju kako će u Zagrebu biti u 20:30 i još stići obići grad. "Redovito se dešava da se u hostelu pojave u 23 sata ili u ponoć. Mrtvi iscrpljeni. Stoje u redu pred recepcijom, a mi im dajemo vodu", kažu.

Eto, to je otprilike turistička sprema Hrvatske - zemlja za biti siguran, biti u prirodi, biti čist, malo umirati od dosade, malo od umora. Ako ništa drugo, bar je lokalnima idealno. Kad se ništa nigdje ne dešava, a ti dođeš u hostel i zapiješ se međunarodno.