Život na ognjištima protjeranih

Planinsko područje na jugoistoku Poljske nekoć je bilo gusto naseljeno. Tu su živjeli pripadnici naroda Lemka i Bojka dok nisu za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata u „Akciji Visla“ protjerani. Na ruševinama njihovih kuća sad se nastanjuje poneki bjegunac od civilizacije poput Henrija Schumachera: „Ovdje je bio temelj kuće koja je tu bila do „Akcije Visla“, u kojoj je sve spaljeno. Mi smo se odlučili tu podići kuću na toj ruševini i najprije smo ruševinu očistili.“

Henri Schumacher stoji na temeljima srušene kuće. Glineno tlo, hrpa drvenih greda, na jednoj strani rijeka, na drugoj strmina, svuda okolo šuma. Do sljedećeg naselja su dva kilometra. Schumacheru je 40-ak godina, suhonjav je, ima dugu kosu, ovdje živi s obitelji. Došao je ovamo 1990. i ostao.

Život na 12 četvornih metara

Dosad je Schumacher stanovao u građevinskoj baraci. Dvanaest četvornih metara, stol, peć na kojoj kuha voda. S obzirom da je to ipak premalo prostora za ovog Nijemca, njegovu poljsku suprugu i dvoje djece, počeli su graditi kuću. Kroz mali prozor se vidi vrt pod snijegom u kojem se na ljeto može naći mrkve, luka i drugog povrća. Na drugom kraju barake su dva kreveta, iznad njih police s knjigama. Zidovi su dobro izolirani zbog oštre karpatske zime. „U biti sam tražio divljinu koja je idealna za vlastitu opskrbu. Ovdje je doista idealno, kao u bajci. Ovdje ima svih mogućih životinja: medvjeda, vukova, divljih mačaka, orlova, gavranova. Tu ima svega.“

Ali, ova divljina nije uvijek bila tako divlja. Dolina u kojoj živi Schumacher, kao i čitav poljski jugoistok, bila je stoljećima gusto naseljena s prekrasnim drvenim crkvama, pilanama i voćnjacima. Bila je to domovina naroda Lemka i Bojka. Ti narodi govore vlastitim jezicima i za razliku od Poljaka pripadaju grko-katoličkoj odnosno pravoslavnoj vjeri. Za vrijeme Drugog svjetskog rata na temelju odluke Hitlera i Staljina preseljavani su na područje Ukrajine. Oni koji su ostali protjerani su nakon rata.

Protjerana kao dijete, vratila se kao starica

Dva kilometra od kuće Schumacherovih nailazimo na Anu Sokolovsku. Ona sjedi na klupi, oči su joj živahne, ruke na krilu. Gleda u bučnu rijeku i ruševinu crkve. Od sela Krywe ostale su samo dvije zidine. Ova 72-godišnja pripadnica naroda Bojka ovdje je provela djetinjstvo dok u proljeće 1947. u njihovo selo nije došla poljska vojska. „Čim su stanovnici napustili kuću oni su ju zapalili. Kad smo bili na rijeci vidjeli smo dim i vatru. Slamnati krovovi su brzo gorjeli. Spalili su to da se ljudi nemaju gdje vratiti. Nitko ništa nije znao, inače bismo si mogli pripremiti barem malo kruha.“

Svjesno nadovezivanje na protjerane

U „Akciji Visla“ poljska vojska je spalila sela naroda Lemka i Bojka jer su navodno kolaborirali s protusovjetskom partizanskom vojskom UPA i njemačkim Wehrmachtom. Vojnici su protjerali i Anu Sokolovsku i njezino selo spalili kao i selo u dolini u kojoj se nastanio Henri Schumacher. Kad je ovaj Nijemac proljetos počeo pripremati gradilište za svoju novu kuću naišao je na temelj nekadašnje kuće Bojka. „Izvan kuće smo našli ploču peći s rupama na kojima su stajali lonci. Našli smo jedan zub, zatim nešto kao ostaci kostiju, krhotine stakla, čak jednu krhotinu porculana. Puno čavli, debljih kvaka, drveta. I nekoliko ostataka spaljenih greda.“

Zidar iz Njemačke svjesno se želi nadovezati na život protjeranih stanovnika. Kamenje iz temelja njihovih kuća sad je kamenje za temelj njegove kuće, kaže on. A da protjerana Ana Sokolovska posjećuje svoj zavičaj ona više ne mora skrivati. Sad se obnavljaju i raskošne crkve protjeranih – u prvom redu zbog turista. Za Anu Sokolovsku to je znak da sudbina protjeranih naroda nije zaboravljena.

Autor: Robert Schimke / Anto Janković

Odg. urednik: S. Matić