Život u "ghettu" u srcu Europe

U ljetnje poslijepodne, sunce prži, a vjetar oštro puše u nestabilnu kolibu napravljenu od kartona i plastike. Ispred nje, muhe zuje oko omanje hrpe smrdljivog otpada koje ovdje stoji već tjednima. Ovdje su deseci ovakvih koliba. Nema čiste vode, nema struje, niti sanitarnih čvorova. Ljudi koji ovdje žive nazivaju svoje selo “ghetto”.

U jednoj od koliba, petorica muškaraca leže na madracima. Pored njih, još deset praznih madrac, razdvojenih tek nekoliko centimetara jedan od drugih. Konopci koji vise služe kao ormari. Cipele su poredane po podu, a plastični kontejneri se koriste za skladištenje hrane. Ovo bijedno mjesto je dom Ibre Mbakea Faka. On ovdje živi s još dvadesetoricom muškaraca, uglavnom iz zapadne Afrike. Unutra je zagušljivo. Ibra je, bježeći od siromaštva, napustio Senegal prije 12 godina. On je stigao na obalu južne Italije, riskirajući život na opasnom putovanju preko mora. “Došao sam ovdje kako bih našao dobar posao i zaradio više novca pomoću kojeg bih živio bolje i kojim bih pomogao svojoj obitelji u Senegalu,” kaže on.

Kriza i nerazumijevanje obitelji

32-godišnji Ibra je stolar. U početku je uspjevao pronaći nekoliko bijedno plaćenih poslova, koji su podrazumijevali branje povrća i voća. To su poslovi koje Talijani ne žele obavljati. Međutim, kako je Italija u kandžama ekonomske krize, čak su i takvi poslovi rijetki, što znači da je Ibra zarobljen ovdje, bez mogućnosti da negdje ode. “Sada su prošla već tri mjeseca da nisam mogao ništa poslati kući. Pokušavao sam im objasniti da nemam posao, niti novaca da im pošaljem, ali mi oni ne vjeruju. Oni misle da ih zapostavljam i da uživam u svom novom životu u Europi,” kaže Ibra.

Ibra je zarađivao tri i pol eura po satu, a to mu je isplaćivala Capolari, talijansko-afrička mafija. On je dao otkaz, nakon što je odbijen njegov zahtjev za ugovorom. Ibra sada zna da ako bi imao ugovor, a zatim izgubio posao, da bi od države mogao dobiti novac. Ali, Capolari nije zainteresiran brinuti se o pravima radnika migranata - oni uzimaju do 50 posto novca koji Ibra zaradi kod poljoprivrednika. S druge strane, poljoprivrednici su zadovoljni što im Capolari dovodi jeftinu radnu snagu, tako da nemaju problem mafiji isplaćivati dio. Za Ibru bi bio poraz odustati i vratiti se kući u Senegal. Osim toga, on nema dovoljno novca za povratnu kartu, novac koji je sačuvao, je skoro već nestao. Zbog toga, on većinu svog vremena provodi šetajući pored plantaža voća, nadajući se da će mu netko dati posao. “Jedina organizacija koja ponekad ovdje dolazi je Caritas,” kaže Ibra. “Tijekom prethodna dva mjeseca, Caritas je bio ovdje tri puta. Dijelili su rižu, tjesteninu i rajčicu.”

Zarobljeni na ničijoj zemlji

Desetine tisuća afričkih migranata žive u pokrajini Apulija, a većina njih je ilegalno tamo. Samo u prvoj polovici ove godine, prema podacima UN-a, gotovo 8000 afričkih migranata je stiglo u južnu Italiju, na otok Lampeduzu. Oni dolaze kako bi u EU pronašli posao a mnogi od njih ne ostaju u Italiji. Većina onih koji ostanu završe radeći ilegalno na plantažama povrća za kriminalne bande kao što je Capolari. Ljudi koji žive u blizini vrlo dobro znaju za „ghetto“ i njegove stanovnike. “Puno Afrikanaca dolazi ovdje i raspituje se za posao,” kaže jedan od stanovnika. “Ali, ovdje nema posla. Jednom sam zaposlio jednog od njih, ali nakon toga više nije bilo posla za njega.” Žena koja živi u blizini okrivljuje državu za stanje u kojem žive ovi migranti. “Nisam bila u „ghettu“, ali sam čula da ljudi tamo žive u užasnim uvjetima. Mogu zamisliti kako to može dovesti i nasilja, kao rezultat svega onog kroz što ti ljudi prolaze. Ovo pokazuje da država ne radi ništa,” kaže ona. Međutim, ljudi se boje umiješati se u poslove Capolarija. “Vlasti nam ne pomažu ni na koji način,” kaže Ibra.

Država okreće glavu na drugu stranu

Gradonačelnik Giannfranco Savino priznaje da nije uradio ništa kako bi pomogao Afrikancima koji žive u „ghettu“. “Mi prolazimo kroz ovu ekonomsku krizu,” kaže on, “što znači da već imamo ogroman broj ljudi kojima treba pomoći i koji bi se mogli naći u istoj situaciji kao oni koji žive u „ghettu“. Od nacionalnih do lokalnih vlasti, Italija ima ogroman ekonomski problem, a između ostalog, dio tog problema je i pitanje imigracije,” završava Savino.

Archangelo Maira je katolički svećenik koji čini koliko može kako bi pomogao ovim ljudima. On redovno posjećuje Ibru i druge Afrikance, organizira tečajeve talijanskog jezika i pruža im utjehu gdje je moguće. Ipak, on priznaje da je i on nemoćan pred talijanskom birokracijom. “Kada vidim da talijanske institucije, kao što su policija i služba za migrante, ne rade ono što bi trebale, počinjem misliti kako one stoje iza ovog sustava i žele ga zadržati takvim kakav je sada. Inače, uz svu moć koju imaju i sva sredstva kojima raspolažu, zašto se ne rješavaju ovog problema?“, pita se on.

Za Ibru, njegov san o boljem životu u Europi se pretvorio u noćnu moru. Sve što može učiniti je da nastavi i dalje tražiti posao, dok živi u bijedi koja je postala njegov nov dom.