1,3037 $ za 1 €: može li biti još više?
18. studenoga 2004
Jutros, nakon što je Washington odbio intervenirati da zaustavi pad dolara, euro se proslavio novim rekordom i za 37 stotinki centa ostavio iza sebe i čarobnu granicu od dolara i 30 centi za jedan euro. Nije teško naći ekonomiste koji smatraju kako će već kratkoročno, dolar pasti još više. Ekonomist Deutsche Bank, Thomas Mayer misli da ni dolar 40 nije nemoguće, Jim O'Neil iz Goldman Sachsa neće se čuditi ni dolar-50 za euro a američki ekonomist Fred Bergsten javno je rekao što tradicionalnim njemačkim izvoznicima - poput automobilske industrije, strojogradnje ili kemijske industrije - tjera da ih oblije hladan znoj: ne samo 2 dolara za euro, moguće je čak i 2,20 za jednu kovanicu starog kontinenta. I dok su već i spekulanti nanjušili krv pa prodaju dolar na termin - ne dijele svi to mišljenje. Holger Schmieding, glavni ekonomist za Europu Bank of America:
"Na tržištu vrijedonosnim papirima ima veoma mnogo iracionalnih reakcija. Nije isključeno da dolar padne na dolar 40 ali ne smatram to osobito vjerojatnim. Mislim da će se i dalje kretati između dolar 25 i dolar 30 i srednjeročno, dakle za godinu ili dvije, past će znatno ispod dolara i 20 da bi, recimo za dvije ili tri godine, opet bilo negdje dolar i 5 za euro."
Doista, tržište vrijednonosnicama je već odavno postalo upravo histerično i racionalnosti u svemu tome ima veoma malo. Sa druge strane, mora se imati pred očima kako trgovcima još od pamtivjeka, manje ili više, u opis radnog mjesta spada i da kukaju na sav glas i da istovremeno mlate pare. Jer koliko god se sada proriče smak svijeta ako dolar doista toliko padne, treba bolje pogledati statistike koje zadiru malo duže u prošlost: još prije eura, ali preračunato u euro iz tadašnje njemačke marke, dolar je sredinom travnja 1995. vrijedio samo dolar 45 za euro - i svi su, manje ili više, preživjeli.
Tržište devizama spada u najsloženije sustave tržišta: dakako da vrijednost i tamo određuje ponuda i potražnja ali za razliku od robnog tržišta, svaki monetarni sustav zapravo je autonoman i to je zapravo nešto slično kao da proučavate kako razvoj stabla jabuke u vašem vrtu utječe na nedaleko stablo trešnje u tom istom vrtu - čak i pod pretpostavkom da znanstvenici uopće znaju toliko o društvenim međuodnosima u ekonomiji koliko znaju o rastu i razvoju stabala. No Njemački izvoznici su dakako zabrinuti - navikli su se da im je stopa rasta preko 10 pa i 15% i nakon ovog uspona dolara od ovog proljeća, rastu stopom od tek 6%. Naravno, to je ozbiljan gubitak koji se neposredno tiče gospodarskog razvoja i Njemačke i zemalja Europe ali treba ukazati i na očitu činjenicu: dvije trećine njemačkog vanjskotrgovinskog prometa odvija se u prostor eura - dakle sa oscilacijom prema dolaru nema nikakve veze. Obratno, u Sjedinjenim Američkim Državama stvar je još drastičnija - u ukupnom BNP-u tek 10% ima ikakve veze sa vanjskom trgovinom: sve ostalo je na domaćem tržištu.
Da li je onda ovaj najnoviji pad vrijednosti dolara tek bura u čaši vode? Na žalost, nipošto jer je svjetsko gospodarstvo, u ovakvim globalnim okolnostima, ipak malo složenije od dva stabla iza kuće i novac bilo koje nacionalne banke je tek vjerodajnica svake države za robu, usluge - i dugove. Možda je bolje da si svjetsko gospodarstvo, uz dužno poštovanje "malim" ali u Hrvatskim okolnostima gigantskim privredama poput Brazila ili Indije, ipak svedemo samo na tri bazena u kojoj se slijevaju i izlijevaju robe i novac: američko, dalekoistočno i europsko. Najveći je problem doista u Sjedinjenim Američkim Državama jer one, kratko rečeno, troše daleko više nego što imaju - ove će to godine biti oko 630 milijardi dolara. Jer vlada predsjednika Busha je svoju zemlju odvela u "dvostruki deficit", dakle i iz državnog proračuna se troši više nego što se u njega slijeva i u čitavu zemlju se slijeva više robe nego što se iz Amerike izlijeva. Naravno da se postavlja pitanje - jer svatko od nas bi rado trošio više nego što ima - kako to Washingtonu uspjeva? Jednostavno - on se zadužuje. Dakle, dok se robe slijevaju u Ameriku, novac se slijeva - i to je ovdje najvažnije - prije svega u bazen Dalekog Istoka. A ovdje govorimo o stotinama milijardi: samo Japan sjedi na 808 milijarde potraživanja od Amerike, Kina na nešto manje od 500 milijardi ali ukupno, zajedno sa Južnom Korejom, Honkongom i Singapurom dolazimo do količine dolarskih novčanica kakvu si ne možemo ni zamisliti kako izgledaju: do jednog bilijuna i 700 milijarde dolara.
Naravno, regija Dalekog Istoka nije odjednom pala pod uticaj neviđenog milosrđa i ljubavi prema bližnjem: ona, osobito Kina, tim novcem plaća svoj gospodarski rast. Dok se u Europi raduju na svakoj decimali iza jednog postotka, doduše mnogo nerazvijenija Kina može svoje ogromne suprotnosti između razvijenih gradova i nerazvijenog sela držati pod kapom samo uz stopu rasta od preko 8 posto. Ali i Japan profitira i već su davno prohujala vremena kada su iz Tokija stizale loše vijesti a čak i kad se govorilo o krizi japanskog gospodarstva, tamošnja stopa nezaposlenosti bila je takva o kakvoj u Njemačkoj mogu samo sanjati: manja od 5%. Doduše, zna se da prije svega Kina zapravo malo vara na kartama: naime, ona je svoju valutu vezala uz dolar i ta je vrijednost ostala još iz razdoblja dok je Kina bila mnogo bijednija zemlja nego što je sad. Praktično to znači - ona prodaje svoju robu i prije svega, svoju radnu snagu jeftinije nego što ona zapravo jest.
Posložimo redom: Amerika živi na kredit i zapravo sasvim lijepo raste, stopom od oko 5%, Daleki Istok plaća svoj razvoj pa makar i kreditom kojeg će teško dobiti nazad i raste i preko 5% - kakve koristi od toga ima Europa? Nikakve, i to je problem sa povećanjem vrijednosti eura. Predsjedniku udruženja poslodavaca Njemačke, Michaelu Rogowskom se ovaj pad ne sviđa iz tri razloga:
"Prvo, euro je jednostavno preskup. Drugo, razvoj je bio prebrz od - recimo to tako - jeftinog eura do skupog eura. I treće, jer gospodarski razvoj i privredna snaga u Europi zapravo uopće ne odgovara ovoj razini eura."
Stvar je još i gora: jer što će učiniti američki investitor ili investicijski fond - a takvih u Americi ima pregršt i sposobni su u samo par dana mobilizirati milijarde dolara? Naravno - prije nego što dolar još padne, investirati u zonu eura, na primjer kupiti neku tvornicu. I sad dolazi najgori dio - novom managmentu ne pada na pamet proizvoditi u Europi nego da sada proizvodnju iz zone eura prebace u jeftiniju zonu dolara.
"Dugoročno, moramo razmišljati da još više proizvodimo u inozemstvu. Već sad proizvodimo na više mjesta, u Brazilu, u Kini i Indiji. Ali to bi se moglo još više povećati."
kaže na primjer, Christoph von Waldon iz tvrtke Gerb za proizvodnju izolacionog materijala - i isto misli još na tisuće vlasnika i managera tvrtki u Njemačkoj. Brazil, Kina, donekle Indija pa čak i Rusija - treba li uopće podsjetiti kako su sve to zemlje koje svoje valute vezuju za - dolar? I cijena nafte, načelno je vezana za dolar i to je dobra vijest za vozače u Europi. Ali je pitanje - što vrijedi nekom Nijemcu da u auto toči benzin jeftiniji nekoliko centi ako će već sutra njegova tvrtka proizvodnju preseliti u Kinu?
Što dakle učiniti? Intervenirati na tržištu deviza - jer i Europa sjedi na 173 milijarde dolara rezervi?
"Ne vjerujem da je to i moguće i da ima smisla. Točno je da je euro u posljednje vrijeme nešto jače narastao ali čitavog ljeta smo imali, prije bi se moglo reći slab euro. To su normalne oscilacije i rekao bih, oscilacije koje imaju smisao. Jer samo sa slabim dolarom amerika može liječiti svoj deficit. Jedino što bi za prostor eura bilo negativno bilo bi da dođe do nekakve sasvim, sasvim brze promjene tečaja, dakle praktično do sloma dolara - a to ne vidimo da će se dogoditi."
kaže Karsten Junius iz Deka-banke - ali treba i dodati: još nitko nikada nije ni uspio predviditi bilo koji slom na tržištu. Opasnosti, sa druge strane, postoje: vratimo se našim bazenima i što ako Daleki Istok prestane kupovati američke državne obaveznice? Što ako kineska valuta doista - a to traži čak i Washington - padne za 10, možda 20%? To bi izazvalo oluju na tržištu deviza kakva još nije viđena u ljudskoj povijesti.
Što dakle europljani mogu još učiniti? Jednostavno zaposliti tiskarske mašine i štampati još eura? Ima zagovornika i te opcije, ali Europska Središnja Banka je tu srca kamenog: po paktu stabilnosti eura, stopa inflacije je najviše 2% i točka - nema nikakve diskusije. No sve ih je više koji zagovaraju "novu interpretaciju" pakta stabilnosti eura. Donekle bi to možda imalo smisla jer treba imati i pred očima slijedeću činjenicu: svaka čast i bivšo njemačkoj marki, francuskom franku ili nizozemskom guldenu - ali niti jedna od tih valuta nije doista bila svjetska valuta. Europljani su se desetljećima glodali među svojim malim nacionalnim valutama ali možda bi se trebali naučiti kako među "velikim" stablima u vrtu vjerojatno ipak vrijede neka malo drugačija pravila nego za maslačak i tratinčicu.