25 godina od smrti "umjetnika provokacije"

Za jedne, prije svega za novu generaciju umjetnika na zapadu Njemačke u sedamdesetima, on je bio prorok nove umjetnosti, gotovo mitska figura koja je za dlaku izbjegla smrt u 2. Svjetskom ratu kada je kao vezist u Ratnom zrakoplovstvu oboren negdje nad Ukrajinom i kojeg su izliječili šamani koji su mu prenijeli i dio svoje animalističke energije.

Za druge, čak i ta priča sa šamanima nema baš previše povijesnih osnova, nego će biti prije da je Beuys "kreativno" interpretirao svoju životnu priču kako bi provocirao javnost, baš kao što je provocirao i svojom profesurom na Umjetničkoj akademiji u Düsseldorfu i pogotovo onim što je izlagao kao umjetnička djela: svojim blokovima masti, mrtvačkim kovčezima i mrtvim zečevima na barikadama.

Umjetnička epoha prije - i poslije Beuysa

Niti četvrt stoljeća od smrti tada 64-godišnjeg Beuysa ne vlada sloga o njegovom djelu. Ali ono u čemu se slažu i njegovi najveći kritičari i najveći zagovornici jest kako je on, sa svojim pustenim šeširom i karakterističnim suhonjavim licem, revolucionirao umjetnost u Njemačkoj više nego bilo tko drugi. Utoliko je pred ovu obljetnicu smrti Josepha Beuysa širom Njemačke priređeno mnoštvo prigodnih izložbi, makar u Düsseldorfu i danas nije teško naći žive svjedoke njegovog djelovanja.

Jedan od njih je i Johannes Stüttgen, Beuysov student od 1966. do 1971. i kasnije mu je njegov mentor postao i prijateljem. On svjedoči kako je Beuys od svojih učenika "izvukao ono što ni njima nije bilo jasno da imaju" i samo tako se može objasniti da su njegovi učenici svoju kasniju slavu stekli sasvim drugačijim izražajnim sredstvima. Jer među njima je i Jörg Immendorff i Blinky Palermo, Imi Knoebel i Katharina Sieverding. Umjetnost i društveni život je za Beuysa bilo jedno te isto: "Beuys je bio ispred svog vremena", tvrdi Stüttgen. Već u šezdesetima je tražio više demokracije i za Beuysa je samoodređenje ljudi bilo naviše načelo. Ali čak i stranka Zelenih gdje se Beuys angažirao u njihovom osnivanju su ga kasnije odbacili kao "luđaka".

"Ne može se sve objasniti"

Na Akademiji je Beuys bio od jutra do mraka i na glasu je bio kao strog učitelj kojeg se i bojalo - i poštovalo. Njegova pobuna protiv upisnih kvota koja je potakla plamen prave studentske pobune bila je neizdrživa provokacija tadašnjem ministru kulture pokrajine Sjevernog Porajnja i Vestfalije - i kasnijem predsjedniku Njemačke, Johannesu Rauu na koju je reagirao bezuvjetnim otkazom glasovitom profesoru i umjetniku. Jer Beuys se osobno osjećao umjetnikom onoliko koliko je i "svatko umjetnik" - i počeo je držati nastavu i za studente koji nisu bili upisani na Akademiju.

Iako je počeo stvarati tek kada je daleko odmakao od svojeg 40. rođendana, njegova energija, snaga volje i široki spektar interesa je kod Beuysa urodila izuzetno složenim opusom kojeg i dan-danas povjesničari umjetnosti pokušavaju odgonetnuti. Središnja izložba uoči četvrt stoljeća njegove smrti je naravno priređena u njegovom Düsseldorfu i kustosica tamošnje Zbirke umjetnosti pokrajine Sjevernog Porajnja i Vestfalije, Marion Ackermann priznaje: "Što dublje prodirem u njegovo djelo, to je i dublja tajna koja se tamo krije". Zečevi, jeleni, mistična bića su stanovnici umjetničkih djela Beuysa koji je bio zaokupljen mitovima i fizičkim i duhovnim oblicima energije. On je proveo tri dana s jednim kojotom u jednoj galeriji u New Yorku i objašnjavao je umjetnost mrtvom zecu kojeg je držao u ruci. "Na djelu Josepha Beuysa se može naučiti kako se ne može uvijek sve objasniti", zaključuje kustosica Marion Ackermann.

Autorica: dpa/ap/aš

Odg. ur.: S. Matić