1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

50 godina Haaške konvencije

Michael Marek/Tatjana Mautner17. svibnja 2004
https://p.dw.com/p/9ZmV

Prije točno pola stoljeća, slijedom iskustava iz Drugoga svjetskoga rata, Ujedinjeni su narodi 14. svibnja 1954. donijeli Međunarodnu konvenciju o zaštiti kulturnih dobara u slučaju ratnih opasnosti. U dokumentu, poznatijem pod nazivom Haaška konvencija, zemlje potpisnice su se obvezale da u slučaju rata neće uništavati ili konfiscirati spomenike i biblioteke, povijesne dokumente i arhive. Do danas su sporazum potpisale 103 zemlje.

”Konvencija odražava čvrstu volju međunarodne zajednice da koliko god je to moguće u buduće spriječi nova razaranja, objašnjava Guido Carducci, voditelj UNESCO-ovog odjela za kulturnu baštinu i zaštitu kulturnih dobara. Carducci tvrdi da postoje opće odredbe o zaštiti, prema kojima su definirana sva kulturna dobra. I te opće odredbe o zaštiti bi trebale biti dostatne.”

Međutim kako se pokazalo i u najnovijoj povijesti dosadašnje odredbe Konvencije ipak nisu dovoljne. Talibani su u ožujku 2001. uništili svjetski poznate budine statue u dolini Bahmian, na zapovjed Radovana Karadžića 1992. zapaljena je sarajevska biblioteka. Hrvatska kulturna baština na žalost često je bila metom srpskih napada tijekom cijelog Domovinskog rata – Prvi su napadi i počeli razaranjem osobito sakralne graditeljske baštine – razorene su, opljačkane i spaljene crkve u Erdutu, na Banovini, u Voćinu, a kasnije su povijesne gradske jezgre u kojima nije bilo vojnih snaga ili ustanova sustavno bile na meti neprijateljskog topništva. Hrvatsko ministarstvo kulture još je početkom srpnja 1991. donijelo upute o mjerama zaštite kulturnih dobara te o postavljanju znakova raspoznavanja na kulturna dobra, ali očito je ta plavo-bijela oznaka kulturne baštine predstavljala cilj napadačima. Dovoljno je samo spomenuti Dubrovnik. Na područjima koja su bila okupirana, brisali su se tragovi postojanja povijesnih građevina. Tako su mjesta gdje su se nalazile crkve pretvarala u park, kao što je to primjerice bilo u Benkovcu ili u parkiralište, kako je to napravljeno u Hrvatskoj Dubici. Od više od sedam tisuća nepokretnih spomenika kulture u Hrvatskoj ratne štete – od prve do šeste kategorije – zabilježene su na gotovo dvije i pol tisuće objekata. U Hrvatskoj se taj dio agresije naziva kulturocidom.

"U ratovima na Balkanu tijekom devedesetih smo upoznali da su arhivi svjesno došli pod vatru, jer se spoznalo da su za etničke manjine, za narodne skupine, njihova arhivska građa, njihove crkvene knjige, njihovi genealoški izvori toliko važni, da se njihovim uništavanjem mogao uništiti i dio njihova identiteta" kaže Hartmut Weber, predsjednik njemačkog Saveznog arhiva.

Upravo zbog toga neke su države potpisnice – među njima i Hrvatska – inicirale da se Haaška konvencija iz 1954. godine proširi. 1999. godine napravljen je dodatni protokol koji podupire dvadesetak zemalja, a odredbe Konvecije koje su se odnosile na međunarodne oružane sukobe proširene su i na sukobe unutar jedne države.

Njemačka je Haaškoj konvenciji pristupila 1967., ali je već 1961. počela snimati sigurnosne kopije arhivske građe – pisane ili grafičke dokumente njemačke povijesti, a riječ je o onima od kojih postoji samo jedan jedini primjerak. Primjerice, to su građevinski planovi kölnske katedrale ili prijepis Beethovenove Devete simfonije. Uništavanje takvih unikata bio bi nepovratni gubitak. Depo se nalazi petstotinjak metara duboko u brdu petnaestak kilometara jugoistočno od Freiburga, u negdašnjem rudniku Oberried. Njemačka je potpisivanjem Haaške konvencije pristala na sigurno staviti stvaralaštvo i djela pjesnika, filozofa, skladatelja i znanstvenika, pismenu predaju, karte, planove, arhive. Od kako je uređen ovaj depo, iznad brda ne smije preletjeti ni jedan zrakoplov. Bundeswehr ga zaobilazi u širokom luku, kao da je riječ o stranom teritoriju. Ni jedan vojnik, ni jedno oklopno ili neko drugo vojno vozilo Oberriedu ne smije prići u krugu od pet kilometara iako je riječ o brdu u kojem su Nijemci pohranili svoje znanje, sjećanje, kulturu idjela. Tu je pohranjeno gotovo milijardu mikrofilmova s dvadesetak milijardi spisa, spremljenih u čelične kontejnere, koji pružaju zaštitu i od radioaktivnog zračenja. Jer, kada je Njemačka pristupala Konvenciji, jedan od scenarija oružanih sukoba bio je i atomski rat. Međutim novac koji je na raspolaganju za održavanje i upravljanje tim podzemnim bunkerom u kojem je zaštićeno njemačko kulturno blago smiješnog je iznosa: "U prvom redu, za to ne postoji nikakav lobi, jer Haaška konvencija ima taj žalosni dodatak – kod oružanih sukoba, koje naravno nitko ne želi imati," objašnjava Roland Stachowiak, koji je u Saveznom upravnom uredu zadužen za civilnu zaštitu kulturnih dobara. ”S druge strane, nastavlja on, imamo program da je za stručni dio nadležan opunomoćenik za kulturu i medije, a financijska sredstva na raspolaganje stavlja ministarstvo unutarnjih poslova. A tu očito nema interesa da se njemačko kulturno dobro spasi za buduće generacije. Stalno moramo upravljati s manjkom, ako to mogu tako opisati. To znači, kako s malo sredstava koja imam mogu postići najveći mogući efekt.”

A najveći mogući efekt je nakon propasti njemačke nacije sačuvati tragove njezina postojanja: Recimo, zlatnu bulu iz 1213., povelju o krunidbi Otta Velikoga iz 936., prijetnju pape Lea Desetog upućenu Martinu Lutheru da će ga izopćiti iz crkve ili tekst sporazuma Vestfalijskog mira sklopljenog 24. listopada 1648.