60 godina radara protiv jurnjave

U siječnju 1957. je njemačka policija dobila radar VRG2 kojim se koliko-toliko točno mogla izmjeriti brzina dolazećeg vozila. Doduše, ovo je nova fotografija na kojoj je direktor policijskog muzeja u Salzkottenu Felix Hoffmann navukao uniformu - i kacigu iz toga doba i stao pred taj povijesni prvi radar.

Na žalost za vozače, uređaji su brzo postajali manji i mobilniji. Ovo je radarska zamka postavljena u Hamburgu 1958. ne na kraju i zato jer se broj žrtava u prometnim nesrećama u Njemačkoj popeo na 13.000 godišnje.

Zapravo od prvog dana su ljubitelji automobila njegovali samo jedan osjećaj prema tim uređajima: čistu mržnju zbog takvog ograničenja "slobodne vožnje za slobodne građane", što su smatrali svojim temeljnim pravom. I popularni nazivi tih uređaja svjedoče o takvim osjećajima: "kutija za čvorke" (Starenkasten) pripada još u pristojnije...

Osim mobilnih za koje nikad ne znate gdje su postavljeni, u Njemačkoj je postavljeno preko 1.800 fiksnih uređaja. Pored tih kamera gotovo redovito treba postaviti još jednu, jer su i prečesto one žrtve vandalizma: bijesni vozači ih često pale, pile čelični stup na kojem su postavljene ili im se "oko" prekriva na razne načine - ljepljivom trakom, bojom, a ima i manje mirisnih tvari....

Danas policija koristi malene, laserske uređaje protiv kojih jedva ima pomoći. Nikakvi CD-ovi koji vise s retrovizora neće spriječiti da u djeliću sekunde očitaju vašu brzinu. Ne samo brzinu: fotografira se i vozač, a pritom je policija u proteklih šezdeset godina snimila i upravo bizarne fotografije...

Tako je u Münchenu zatečen "osobno" Sveti Nikola, s krampusom za volanom. Doduše, uhvaćeni su da voze šezdeset gdje je bilo dopušteno 50 km/h, ali je vlasnik vozila dobio opomenu: lice vozača u Njemačkoj ne smije biti prekriveno ili maskirano, čak niti samo klaunovskim nosom.

Nekima se očito toliko žuri na sastanak da i pri brzini od 140 km/h koriste priliku da još malo pročitaju spise. Ta želja za znanjem je vozača naravno skupo stajala...

Kazne su se mijenjale, ali u svih tih šezdeset godina je načelo ostalo isto: tko juri, taj će morati otvoriti svoj novčanik. Država tu nema ništa protiv: tako se u blagajnu sakuplja na stotine milijuna eura svake godine.