Algama protiv cvjetanja mora

Žubor dopire iz golemih betonskih bazena promjera oko tri metra. U njima se voda obogaćuje svježim kisikom. Dvanaest takvih otvorenih, okruglih, metar i pol visokih spremnika stoji jedan do drugog u dvorištu iza gurmanskog restorana «Dittmeyera», poznatog po kamenicama, na njemačkom otoku Syltu. U bazenima vise o konopce prirasli, između 40 i 60 centimetara dugački, zeleni listovi algi. «To je Laminaria sacharina, slatka morska alga od koje se u Japanu i Kini godišnje ubere i pojede četiri i pol milijuna tona. Ona raste od siječnja do svibnja, svakog dana za nekoliko centimetara», objašnjava Klaus Lühning.

Lühning je diplomirani morski biolog. Dugo je bio zaposlen na jednom institutu za morsku biologiju, gdje je proučavao alge. Lani je zajedno s uzgajivačem kamenica na Syltu osnovao takozvanu farmu algi. Jer, akvakulture narušavaju ekološku ravnotežu. Bez obzira radilo se o šaranima, bakalaru ili školjkama, princip je isti kao i kod ostriga: «Kamenice upiju planktone iz vode, pojedu ih, probave, te izluče ekskremente koje bakterije zatim pretvore u amonijak i nitrat, dakle hranidbene bjelančevine, i fosfat. Znači: voda u kojoj se uzgajaju kamenice je bogata tvarima za prehranu biljaka.»

Vrućina pogoduje razmnožavanju algi

To zapravo ne zvuči loše, ali: «Kada s akvakulturama u vodu dospiju goleme količine prehrambenih tvari, dolazi do cvjetanja algi, a među njima ponekad zna biti i otrovnica. Jedini uzrok tome su silne količine hranidbenih tvari koje se iz uzgajališta slijevaju u more.» Ako je ekološki sustav uravnotežen, veće količine prehrambenih tvari pojavit će se samo zimi i u proljeće. Nasuprot tome je voda ljetni i na jesen uglavnom siromašna hranidbenim tvarima.

No, ako prehrambene tvari iz akvakultura i ljeti i na jesen dospiju u vodu, zbog vrućine se počnu razmnožavati posve različite vrste algi. One mogu prekriti obalu, neke mogu biti i otrovne. I stoga na Syltu nastoje hranidbene tvari ne ispuštati u more, nego vodu u kojoj su uzgajane kamenice pretaču u bazene s Laminaria algama. Njima su prehrambene tvari potrebne za rast.

Što je jednima otpad, drugima je hrana

Da se jedna kultura hrani takoreći otpacima druge pojava je koja se stručno naziva integriranom polikulturom. Načelo je isto kao i kada se polja gnoje stočnim izmetom. Još ne postoje zakoni koji bi propisivali najvišu dozvoljenu koncentraciju hranidbenih tvari u akvakulturama koja smije biti ispuštena u more. Lühning, međutim, očekuje da će takvi zakoni biti donijeti idućih godina. Njegov projekt već sada podupire njemačka Savezna zaklada za zaštitu okoliša kao model za budućnost.

No, nije Sylt i jedino mjesto na kojem se okušava mogu li smeđe alge spriječiti izlijevanje veće količine hranidbenih tvari u more i razvoj otrovnih algi: «Jedan kolega u Kanadi je gojilište lososa ogradio zavjesama od užadi obraslom smeđim algama koje takoreći u tren oka upiju tu silnu količinu prehrambenih tvari, razgrađujući je u biljnu biomasu. Ne samo da prodaje alge kao poslasticu nego ni ribogojilište više nije zagađeno hranidbenim tvarima. One, doduše, nisu otrovne. Dapače: prehrambene tvari su korisne, ali dolazi do takozvanog eutrofiranja, do prezasićenosti hranidbenim tvarima.»

Alge i na Zapadu hranidbena poslastica?

Prošlog je proljeća Lühning ubrao pola tone algi. Većinu je prodao jednom proizvođaču vegetarijanskih namirnica koji alge koristi kao primjesu tijestu za kruh. Čovjek, naime, algama u organizam unosi za život neophodni jod koji vegetarijancima često nedostaje u prehrani. U međuvremenu su se za alge u Njemačkoj počeli zanimati i restorani i trgovine delikatesama. Oni ih prodaju kao prilog uz salate ili kao morsko povrće. Naravno da će alge u Njemačkoj na tanjuru teško zamijeniti tradicionalne namirnice poput krumpira ili tjestetine, ali će njihova potrošnja rasti, uvjeren je Klaus Lühning.

On smatra da će Laminaria zbog globalno sve izraženije nestašice vode tek osvojiti svijet: «Ako na poljima nema vode za zalijevanje povrća, na primjer u zemljama u razvoju, tehnika za uzgoj morskog povrća, u čijem smo razvoju sudjelovali, zasigurno može imati smisla. Dovoljno je dopremiti morsku vodu i tako prehraniti narod. U Japanu se zato i jede tako mnogo algi. To je brdovita zemlja u kojoj poljoprivreda ne funkcionira. Oni su unazad više tisuća godina jednostavno morali jesti sve iz svog okruženja što nije bilo otrovno i od tada jedu alge.»