Ambiciozni umirovljenik na Olimpijskim igrama

Upute trenera dresurnog jahanja Tona de Riddera poput pucnjeva biča odzvanjaju jahalištem u Aachenu. „Presporo je to, Hiroshi! Brže, brže!“ No, njegov štićenik Hiroshi Hoketsu suviše je iskusan da bi ga povremeni povici omeli u treningu. Japanac suvereno sjedi u sedlu i prima zapovijedi svog trenera na znanje, a da pritom ni ne trepne. Sve ide po planu.

Prijatelj veterinar priskočio u pomoć

U studenom 2011. činilo se kako se san ovog 71-godišnjaka o nastupu na Olimpijskim igrama neće ostvariti. Njegov konj Whisper šepao je i Hoketsu nije znao što da čini. Bilo je izgledno da će konj završiti na operacijskom stolu. Međutim, onda je jedan veterinar, trenerov prijatelj, molio da s Whisperom dođe u Amsterdam. Liječenje je bilo uspješno i Hoketsu je nakon višemjesečne pauze ponovo mogao sudjelovati na turnirima. No, ostalo je prilično malo vremena da bi se stigao kvalificirati za Olimpijske igre. Hoketsu je u narednih pet tjedana morao sudjelovati na nekoliko turnira u Portugalu, Španjolskoj i Francuskoj. „I za zdravog konja to je inače vrlo naporno. Nismo znali hoće li Whisper izdržati“, priča Japanac. „Ali, onda smo ipak odlučili da ćemo pokušati.“

Na granici čuda

I uspjeli su. Kartu za London osigurali su početkom ožujka. Hoketsu u nevjerici odmahuje glavom prisjećajući se kako je izborio nastup na Igrama: „To je doista na granici čuda.“ Umirovljenik na Olimpijskim igrama… Nikada ne biste rekli da Hoketsu ima 71 godinu: oči su mu živahne, crna kosa samo je mjestimično posijedjela, a na tijelu nema ni grama sala. „Na svu sreću, moja se tjelesna masa nije mijenjala otkako sam završio fakultet. To mi je mnogo pomoglo da ostanem aktivan u ovom sportu“, kaže povučeni Japanac pokušavajući objasniti zbog čega je još uvijek vrhunski sportaš. „Uopće ne brinem o težini. Jedem što god mi se jede.“ Tvrdi kako se naprosto rodio s takvom konstitucijom. Njegov nizozemski trener Ton de Ridder na to, pak, gleda drugačije. Kaže da je Japanac ambiciozan i da je perfekcionist. „Gospodin Hoketsu živi zdravo, pazi koliko jede, mnogo vježba, ide u šetnje i trči. Mnogo će učiniti za uspjeh.“ Hoketsu je akribičan. Nastupe na turnirima planira samostalno i to do najsitnijih detalja. Uspjesi koje je postigao valjda se na drugačiji način ni ne mogu ostvariti.

Četvrti nastup na Olimpijskim Igrama

Hoketsu je na Igrama prvi put sudjelovao 1964. Tada se još natjecao u preponskom jahanju. Kada mu je vid oslabio, imao je poteškoća s procjenom udaljenosti i tako se počeo baviti dresurnim jahanjem. U toj se disciplini kvalificirao za Olimpijske igre u Seoulu 1988. te Pekingu 2008. i već je tamo bio najstariji sudionik. Smatra kako su se Igre s vremenom promijenile. Prije je bilo važno samo sudjelovati, a danas je najbitnije ostvariti dobar rezultat, kaže 71-godišnji Hoketsu i dodaje: „Mnogi, pa i Japanski olimpijski odbor, ulažu mnogo novca u sportove u kojima postoje izgledi za osvajanje medalja.“

Dobar konj – bolji rezultat

Unatoč tome, Olimpijske igre za Hiroshija Hoketsua nisu izgubile svoju čar. Zbog toga je Japanac godine 2003. otišao trenirati u okolicu Aachena kod Nizozemca Tona de Riddera. Iako je nedavno otišao u mirovinu, želio je još napredovati u jahanju – i tvrdi da je uspio: „Danas sam bolji nego prije. To, naravno, ima veze i s konjem. Jer, ako imaš dobrog konja, postići ćeš i bolji rezultat. Ali, također imam osjećaj da u jahanju još uvijek napredujem.“

Nakon Londona – trenerska karijera?

Hoketsu će u Londonu nastupati samo pojedinačno. Japan, za razliku od Igara 2008. u Pekingu, ove godine nema reprezentaciju u dresurnom jahanju. Razlog tomu je prošlogodišnja katastrofa u nuklearnoj elektrani Fukušimi, objašnjava njegov trener Ton der Ridder: „Nemaju ni sponzore ni investitore. Trenutno imaju drugih briga.“ Unatoč godinama, Hoketsu se nakon Londona i dalje namjerava baviti ovim sportom. „Možda bih japanskom konjičkom savezu mogao pomagati kao trener“, rekao je. Nakon preponskog i dresurnog jahanja bila bi to treća etapa u njegovoj sportskoj karijeri. Sport pomlađuje – a Hiroshi Hoketsu je živući dokaz za to.