Autobiografsko pamćenje

Svaki čovjek sam sastavlja vlastitu prošlost. Stručnim jezikom rečeno to zvuči ovako: «Naše sjećanje zapravo je naš vlastiti konstrukt.»

Nakon dugogodišnjeg istraživanja ljudskog sjećanja, neurolog Hans Joachim Markowitsch u to je uvjeren. U okviru svojih eksperimenata, ljudima je prikazivao različite filmske inserte i otkrio sljedeće: «...da u tako kontroliranim situacijama u više od 40 % slučajeva dolazi do krivih interpretacija. Ljudi kažu da su vidjeli nešto što u prikazanom filmu jednostavno nisu mogli vidjeti. To dakle znači da je naše sjećanje zaista naš vlastiti konstrukt, te da se u njega možemo pouzdati manje nego što nam se to čini u našoj svakodnevici.»

«Uzmite ovaj jednostavni primjer: kada ujutro doživite nešto glupo, kada dobijete kaznu za krivo parkiranje, zatim krenete u raspravu s policajcem, sjednete ljutiti u auto, a zatim to ispričate kolegama na poslu.

Socijalni psiholog Harald Welzer: «Tada se u pravilu događa sljedeće: dok sjedite u autu, razmišljate o tome što ste zapravo trebali reći policajcu, smislite jednu izravnu, dobro formuliranu rečenicu, koja vam, naravno, na licu mjesta nikada ne bi pala na pamet. Kada taj događaj nekoliko sati kasnije budete pričali na poslu, upotrijebit ćete upravo tu rečenicu, jer na taj način vaša priča postaje efektnija. Vaši se kolege tome smiju, priča nailazi na dobar odjek, pa je onda možda još koji put ispričate. I onda treći ili četvrti put već zaboravite da onu rečenicu zapravo i niste izrekli kada je trebalo, već ste do nje došli razmišljajući o tome što ste zapravo trebali reći.»

Može li tako nepouzdano i raznim utjecajima podložno sjećanje biti jamac uspješnog života? Teško. Jer ono čega se sjećamo, najčešće određuju naši osjećaj, a njima je, kao što je poznato, vrlo teško upravljati. No, iako s ovakvim malim lažima nije moguće stvoriti novi identitet, u određenim situacijama, takvo što može biti i od koristi. Jer, sjećanja imaju svoju namjenu – ona čovjeku pomažu u prepoznavanju obrazaca ponašanja, kako bi se znao postaviti u određenim situacijama i kako bi učio iz vlastitih iskustava. A to, kaže Welzer, vrijedi i za takozvane 'false memories', odnosno, lažna sjećanja: «Zapamtit ćemo ono što bi nam u budućnosti moglo koristiti. No, tada dolazi do komplikacija, jer, ono što mi namjeravamo zapamtiti, vjerojatno ne spada u naša vlastita iskustva, već potječe iz sasvim drugih izvora. No, bilo bi zaista praktično upotrijebiti neko 'lažno sjećanje' onda kada nam treba, i reći: da, to sam već doživio i ovu ću situaciju tako i riješiti, ili – ovo mi je netko jednom ispričao i tako ću sada ja postupiti. Čak i ako to nije istina, moglo bi biti učinkovito za svladavanje sadašnjosti.»

No, onaj tko izmisli čitavu novu životnu priču, ili lažno svjedoči pred sudom, morao bi ipak biti na oprezu. Jer, znanstvenici koji se bave ljudskim mozgom mogu točno prepoznati iz kojega se dijela mozga pozivaju određena sjećanja. Dok kod izmišljenih priča aktiviramo stražnji dio mozga, za one prave, doživljene, koristimo njegov prednji dio. Riječ je o postupku kojega Markowitsch naziva i 'detektorom laži', a koji je pravi raj za današnje pravosuđe. Gotovo je s beskrajnim saslušavanjima, nema više psiholoških nedoumica – sada je jasno moguće razlikovati istinite od lažnih iskaza. Jedini se problem pojavljuje kada neka osoba 'lažna sjećanja' smatra pravima: «Dakle, kada je osoba posve uvjerena da je nešto zaista tako bilo, tada i aktivnost mozga govori «to je tako bilo».

Dakle, nema dugih noseva, a ni izdajničke aktivnosti mozga. Tako je prastari san o zaista vjerodostojnom detektoru laži, ostao samo san, jer, ako ne drugi, a ono bar nesvjesni lažljivci i dalje ostaju daleko od dohvata istinoljubivih znanstvenika ili sudaca. Tako svakome od nas ostaje da ipak sami složimo priču vlastitog života.