Ausstellung Avantgardstinnen

Zvala se Claude Cahun i bila je jedna od najupadljivijih, "najotkačenijih" umjetnica svoga vremena. Kao spisateljica i filozofkinja je bila stalna gošća pariških salona 20-etih godina prošlog stoljeća. Činjenica da se bavila i fotografijom u to vrijeme je bila sporedna. Danas se njezini autoportreti koji su tada nastali smatraju najvažnijim i najradikalnijim prikazom ženskog identiteta ranog nadrealizma. Na njima se mogu vidjeti i ćelave glave i duge kose, bajkoviti kostimi se izmjenjuju s dječačkim lookom koji ostavlja otvoreno pitanje radi li se od ženi ili muškarcu.

Tko je bila zapravo ta Claude Cahun? 1894. je rođena u Nantesu kao kćer dobrostojećih židovskih poduzetnika. Vrlo je rano došla u dodir sa svijetom književnosti i kazališta i ubrzo je otvorila svoj vlastiti umjetnički salon u Parizu. Tu je srela Germaine Dulac. Ona je još u 20-etim godinama spadala u najistaknutije nadrealističke umjetnice. 1928. godine je režirala i prvi nadrealistički film "La coquillle et le clergyman". Kasnije je u njihovo društvo došla i Dora Maar koja je stekla reputaciju kao slikarica i autorica društveno kritičnih fotografija djece koja žive na ulici i beskućnika, a kasnije je postala poznata i kao partnerica i muza Pabla Picassa.

Na putovanjima do novih kontakata

Mreža umjetničkih veza bila je razgranata i prelazila je granice Pariza. Postala su popularna putovanja. Njegovali su se kontakti, razmjenjivala su se mišljenja. Po cijeloj Europi, uzduž i poprijeko - od Berlina, Pariza i Züricha do Amsterdama, Varšave i Moskve - nastajale su umjetničke mreže. Iz Njemačke se uključila grafičarka i majstorica kolaža Hannah Höch, iz Švicarske Sophie Taeuber-Arp. Polako su širili kontakte i na istočnu Europu. I dizajnerica Sonia Delaunay, čiji su luksuzni materijali kasnije postali svjetski poznati i poljska slikarica Katarzyna Kobro bile su dio te mreže čije je središte bilo u Parizu.

U metropoli na Seni su se susrela tri najvažnija umjetnička pravca tog vremena: nadrealizam i dadaizam Francuskinja i konstruktivizam s kojim su eksperimentirale umjetnice u istočnoj Europi.

"Premala" djela

Unatoč odobravanju i priznanju koje su umjetnice uživale u krugovima u kojima su se kretale, u početku im je bilo teško promovirati svoju umjetnost. Susanne Meyer-Büse koja je sada u Düsseldorfu okupila ta djela na izložbi "Druga strana mjeseca" ima praktično objašnjenje za činjenicu da ona svojedobno nisu naišla na interes tadašnjih direktora muzeja: bio je to mali format većine djela koja nisu mogla dobro izgledati postavljena u velikim, raskošnim zgradama tadašnjih muzeja.

Ni na izložbi u Düsseldorfu nema djela velikog formata. Tu su male slike, portreti, marionete, umjetnički oblikovani odjevni predmeti postavljeni u kabinetima koji djeluju intimno. Nigdje nije glasno, ništa ne djeluje blještavo ili nametljivo. Zagasite boje na zidovima, otvorene optičke dijagonale daju naslutiti veze između pojedinih umjetnica. Često se pojavljuju motivi kao što su ogledalo, ruke, školjke i maske.

Radovi predstavljenih umjetnica su, kaže kustosica, vrlo bliski primjenjenoj umjetnosti i to objašnjava činjenicom da žene - barem u Njemačkoj - do 1919. godine nisu mogle studirati na normalnim akademijama, već su posjećivale Škole za umjetnički obrt. To je dovelo do toga da su koristile široki spektar medija i materijala za svoja djela. Na düsseldorfskoj izložbi mogu se vidjeti grafike, vezovi, marionete, tkanine, fotografije i film "La Coquille" Germaine Dulac.

Muška posla

Izložba "Druga strana mjeseca" predstavlja 230 eksponata iz jedne od najvažnijih epoha europske povijesti umjetnosti. No, to nije bio lak pothvat. Nakon Drugog svjetskog rata djela avangardističkih umjetnica su pala u zaborav i tek su ponovno mukotrpno otkrivana 70-etih godina. Direktoricu Umjetničke zbirke Nordrhein-Westfalena Marion Ackermann to ne čudi: "Dugo su muškarci vladali poviješću umjetnosti. Nemali doprinos su tome dali direktori muzeja sa svojom politikom kupovanja djela". Njezin osobni cilj je i dalje neumorno tražiti do sada nepoznate umjetnice iz prošlosti i tako barem tu i tamo ispraviti propuste u uvriježenoj slici povijesti umjetnosti.

Autorica: Gudrun Stegen/ Dunja Dragojević

Odg. ur.: Z. Arbutina