Balkan Booster u Podgorici: Tamo gdje nema tvog piva, nema ni mjesta za tebe
Marka sam upoznavao s Podgoricom, tražili smo priče i izvještavali iz glavnog crnogorskog grada, pretresajući razne teme, sve one teme koje se neumorno gomilaju poslednja dva desetljeća. One koje muče nas, one koje muče Europu; stvari kojima se nadamo, stvari koje ne želimo; one koje znamo, mislimo da znamo ili jednostavno pojma nemamo.
Sve je moglo biti zanimljivo: grad, grad u gradu, Podgorica iz konteksta regije; Podgorica između jučer i sutra; Podgorica u procesu ili na kraju tranzicije... I među svim tim temama se nekako nametnula i ona vječno aktualna: to famozno "pomirenje na Balkanu". I stvorila se prilika da ga još jednom testiramo, da provjerimo kako danas stoje stvari. Da budemo iskreni, imali smo namjeru blage ironije. Ne možda toliko da testiramo situaciju koliko samo da budemo malo anakroni, malo da se prisjetimo nekih "patriotskih" detalja poput ekonomsko-trgovinskih inicijativa "Kupujmo svoje proizvode"...
"Kupujmo svoje proizvode"
I zaista je to bila dobra prilika. U gradu se preko malih ekrana pratila utakmica Hrvatska – Crna Gora. Sjajna prilika da se malo zabavimo i napravimo priču, vireći krajičkom oka na kontekst prošlosti i starih strasti. Iako nisam neki poklonik sporta kao profesije, pristao sam obući dres reprezentacije. Uspjeli smo nabaviti dresove oba tima i suptilno režirati neo-balkansku idilu: pratiti u gradu sudar ljutih, nadamo se sada već samo sportskih neprijatelja - happy endom.
I krenuli smo naoružani DW tehnikom sjajnih perform asi, malo gabaritni i smotani sa svim tim selfie-štapovima, mikrofonima, bubicama i vrlo bitnim rekvizitima za šalu ili provokaciju mašte – nacionalnim proizvodima, crnogorskim, hrvatskim... Dva "ultrasa" nisu mogla kompletirati svoju navijačku logistiku, jer na tom malom Balkanu, u Crnoj Gori, nije bilo piva iz Hrvatske za jednog od njih. Marko je mogao pratiti utakmicu svojih "kockastih" samo uz Cedevitu. Fair enough, zar ne? Zapravo naš cilj otvaranja nekog novog detalja bio je kompletiran: "Suživot prijatelju, ali svatko svoje kupuje."
Kockasti dres kao provokacija
Kao dobar domaćin dopunio sam njegov lunch-paketić i čokoladicama iz Srbije. Prijavili smo se kordonu policije, objasnili naš cilj, javili se osoblju lokala i zauzeli "studio". Utakmica se polako privodila kraju. Sportska balkanska idila je trebala okončati veselo, uz blagu dozu parodije. Samo nam je još nedostajalo malo atmosfere za kraj našeg video izvještaja. Ali "hvatanje atmosfere" se završilo nakon 150 metara. Marko, nepoželjni "kockasti" doživljen je kao prijetnja, kao provokacija. Jednostavno nije bio dobrodošao. Lokalni navijači su agresivno reagirali na dres malo drugačije boje. Uz prijetnje i pokušaje fizičkog kontakta skratili su nam snimanje. Ni ja, njegov bradati domaćin koji je pokušao komunicirati s navijačkom smjesom, nisam uspio smiriti situaciju. Reportaža je i pored scenarija i pažljive režije završila drugačije od očekivanog.
Navijačka subkultura poručuje: ako nema tvog piva, nema ni mjesta za tebe. Je li to samo stav navijača i navijačke populacije ili refleksija generalnog društvenog stava, ne znamo. Hrvatskog piva i dalje nema u Crnoj Gori.
Autor: Aleksandar Novović