"Bambiland" na pozornici weimarskog kazališta

Premijera je bila krajem prošloga tjedna u Njemačkom nacionalnom teatru u Weimaru. Jelinek je izvještaje iz iračkoga rata – osobito one američke televizijske postaje CNN, dopunila citatima Eshilove drame iz grčke antike, Jelinek Eshila naziva pramodelom onoga što se danas naziva ”embedded journalist”, jer je i sam sudjelovao kao borac u ratu Helena protiv Perzijanaca, što je kasnije opisao u jednoj od svojih tragedija. ”Wartainment” je riječ kojom naziva rat u Iraku kao medijski spektakl, u kojem se bombardiranja komentiraju kao nogometne utakmice.

Pred mladim gledateljima male scene weimarskog nacionalnog kazalista, takozvanog e-werka odjednom stoje cetiri glumca, koja kao da su se dokrala na scenu. Glasno lupanje vratima, divlji smijeh i cetvorica usamljena na sceni. Stoje tako pred nama, iza njih zamazani, derutni zid sa zahrđalim cijevima. Ne znaju baš što bi sa sobom. Zbog toga iz svojih džepova vade pisma iz kojih počinju citirati dijelove Eshilovih "Perzijanaca".

Zašto nakon toga uranjaju u neoblikovane i nestrukturirane tekstualne pasaže iz komada "Bambilanad" Elfriede Jelinek ni u jednom trenutku 75-minutne predstave ne biva razjašnjeno. Od Schlingensiefove prošlogodišnje najave da će u bečkom Burgtheatru praizvesti "Bambiland" ostalo je samo to da je komadiće teksta Jelinekove, koji se sastoji iz pojedinačnih citata američkih izvještaja s iračkog ratišta, integrirao u svoj projekt pod nazivom "Atta Atta", a koji je realizirao u berlinskom kazalištu Volksbühne. Autorica je doduše stavila svoj tekst na internet i dala ga na besplatno korištenje priželjkujući da ga Schlingensief kao redatelj koji zna svladati tekst, i rezira, no velikog "svladavanja" teksta Nobelovke u njegovoj inscenaciji nije bilo - Schlingensifova kazališna obitelj raspršila se na projektima u Bayreuthu, Beču i filmskom festivalu u Oberhausenu. Ali nakon što je Elfriedi Jelinek dodijeljna Nobelova nagrada za književonost Njemačko nacionalno kazalište u Weimaru naknadno se odlučilo na njemačku praizvedbu "Bambilanda", komada u kojem se Irak prikazuje kao virtualno ratno igralište, na kojem se u stili Tupperware partija iživljavaju glupavi Amerikanaci. U ovom je tekstu jasan stav jednako tako "embedded" kao i novinari koji su pratili američke vojne snage u Iraku, a čije izvještaje autorica kritizira. Jezik koji bi trebao raskrinkati pretvara se u prešutnu kolaboraciju. Riječi i čitave rečenice nižu se u rasponu od duhovitih izreka do neumjesnih šala. Kompleksnom i složenom tekstu potreban je smjeli i ujedno suvereni pristup. Odluka direktora weimarskog kazališta Stephana Märkija da postavu Jelinekičinog "netreatralnog" predloška na sceni, koja je namijenjena eksperimentiranju mladih kazalištaraca, povjeri Marcu Stormanu nije se međutim isplatila. Unatoč radikalnim kraćenjima taj 24-godišnji redatelj u svom režijskom prvijencu nije uspio dati tekstu tematsku strukturu. Ne polazi mu za rukom ni glumcima dati dovoljno scenskog prostora kako bi uloge isprofilirano odigrali. Još gore: tekst Jelinekove izgovara se tako tiho da ga gledatelji akustički ne mogu dobro razumjeti, pa ne uspijevaju uroniti u virtuozne niske rečenica kojima Jelinek već i čitatelje stavlja na velika iskušenja.

Navodi u programskoj knjižici da ovaj dramski komad predstavlja jednog športaša, jednog bankara, jednu autoricu i jednog nezaposlenog kako se na workshopu pripremaju za predstojeću ratnu akciju ne pokazuju se točnima. Umjesto scenskih u najbolju se ruku razvijaju tematske slike: poigrava se s kombinacijom riječi "pustinja" i "crnci" te"pustim crncima" stvarajući tako rasističku neprijateljsku sliku. Seksističkom i poronografskom metaforikom govori se o ciljano "prodirujućem" oružju. Priroda dobija u jeziku svoje obrise preko nafte, do koje se zeli doći ratom, i preko delfina, koji su dresirani za pronalaženje mina. Dok je s pustinjskom olujom, "desert storm", pronađen izraz za opće zamazivanje očiju bacanjem pjeska u iste, iz malih funkcionalnih kofera vade se jajolike ručne granate namijenjene za utrku, a na jednoj ploči stoje brojke dok ova, prevrnuta, ne posluži kao jedaći stol s jednim okovanim zatvorenikom iz Abu Ghraiba, na čijem se trbuhu vojnicima servira purica.

To je već scenski vrhunac ove inscenacije, u kojoj se na kraju pojavljuje glas medija kao lik iz kakvog pustolovnog filma. Taj lik kao potpirivač propagandne mašinerije na golim prsima nosi sirenu i obraća se publici tvrdnjom:"Imamo situaciju pod kontrolom". Umjesto Jelinekičine trezvenene rečenice: "Tako. Sad je i to sređeno," on nas ispraća s jednim samaouvjerenim, ponosnim:"Sve će biti dobro."

Nadajmo se da će se to moći reći i za iduće inscenacije "Bambilanda". Ona u Weimaru je pak krajnje zakazala: ništa nije bilo dobro.