Belgijski kralj - jamac jedinstva zemlje

Kada je 1993. belgijski kralj Baudouin umro bez nasljednika, na prijestolje se uspeo njegov mlađi brat Albert - u mnogočemu puka suprotnost svom starijem bratu. Dok je duboko religiozni Baudouin bio oličenje morala i istaknutog osjećaja odgovornosti spram obaveza, mladi Albert je važio za osobu kojoj draži ovozemaljskog života nipošto nisu strane. Ali kao kralj on je s vremenom zadobio naklonost svojih podanika - s jedne strane kao kralj koji se ne boji kontakata s običnim ljudima, a s druge mu se strane pripisuju velike zasluge za očuvanje jedinstva zemlje.

U Belgiji naime postoji veliki jaz između Flamanaca, koji govore nizozemskim jezikom, te Valonaca, koji govore francuski. U više se navrata zemlja zbog spora između te dvije nacionalne grupe našla na ivici raspada. Osim toga je konstituiranje vlade postao izuzetno težak zadatak. Nakon parlamentarnih izbora 2010., kada je separatistička Nova flamanska alijansa (N-VA) postala najjačom strankom, trajalo je više od godinu i pol dana dok konačno nije oformljena koalicija. Zanimljivo je da je upravo u to vrijeme Belgija bila predsjedavajuća Europske Unije - splet okolnosti koji je nemali broj europskih zastupnika i službenika inspirirao na brojne viceve na račun Belgijanaca. Upravo u to vrijeme je međutim kralj Albert igrao važnu ulogu posrednika između ponekad ljuto posvađanih stranaka. Na vrhuncu krize on je u svojoj božićnoj poruci građanima rekao: "Istinski hrabar je sada onaj koji je u stanju pronaći kompromis, onaj koji ujedinjuje, a ne onaj koji povećava razlike."

Philippe oder Filip?

Bart De Wever, predsjednik stranke N-VA, te je riječi isprva ignorirao. On je nakon svoje izborne pobjede izjavio da "ne želi revoluciju", te da će "ići korak po korak". No nije ostavljao sumnju u svoj cilj: nezavisnost Flandrije. A budući da je kralj simbol i jamac jedinstvene Belgije, De Wever se izjasnio i protiv monarhije. Ali kralj Albert se ipak upustio u pregovore s De Weverom. Na kraju je to dovelo do formiranja vlade.

Da li će u nekoj sličnoj situaciji i njegov sin Philippe tako postupiti, u to politolog Dirk Rochtus s Katoličkog sveučilišta u Löwenu nije baš uvjeren: "On je prilično tvrdoglav. Sklon je razmišljanju u crno-bijelim kategorijama. A ako čovjek želi pronaći izlaz iz neke krize, mora biti spreman razgovarati sa svima."

U Flandriji novom kralju zamjeraju i to što se u jednom intervjuu 2004. godine otvoreno svrstao uz jednu od sukobljenih strana: "Neki ljudi i stranke su protiv Belgije i žele razoriti našu zemlju. Ja vam obećavam da će oni sa mnom imati posla." Za Flamance su te riječi predstavljale davanje podrške jednoj strani, što ne priliči budućem kralju.

Koliko su upravo oko tog pitanja ljudi u Belgiji osjetljivi pokazuje i rasprava oko načina pisanja imena novog kralja: treba li to biti francuski, Philippe, ili nizozemski, Filip. Tako je primjerice u Belgiji danas prvorazredno pitanje kako će novi kralj potpisivati državne dokumente.

Belgija - zajednica transfera novca

Uz sve druge osjetljivosti, na kraju krajeva se u sporu Flamanaca i Valonaca velikim dijelom radi o novcu, a ne o budućnosti monarhije. Bogatiji Flamanci smatraju da nema razloga zbog čega bi trajno subvencionirali siromašnije Valonce. To je problem koji u vremenima financijske krize ima i europsku dimenziju. Konzervativni belgijski zastupnik u Europskom parlamentu, JanDerkEppink, je u raspravi o financijskoj pomoći zemljama s juga Europe čak Belgiju naveo kao loš primjer jedne "zajednice transfera novca".

On je rekao: "Ako mi tako nastavimo dalje, za nekoliko godina će se EU naći u istoj situaciji kao i Belgija: to će postati zajednica transfera novca kojoj se urušava njena politička osnova." U međuvremenu se u Belgiji radi na propisima o većoj financijskoj autonomiji regija, i time je spor barem djelomice ublažen. Da li će to Flamancima biti dovoljno, pokazat će se najkasnije na parlamentarnim izborima 2014. godine. Ukoliko N-VA i tada pobijedi, kralj Philippe će se suočiti s ozbiljnim izazovima. Tada će se pokazati da li je ipak naslijedio nešto od taktičnosti svog oca.

"Republika bi za Belgiju bila dobra"

Ali postoji li u Belgiji pokret koji teži uspostavi Republike i koji bi monarhiju želio ukinuti iz političkih, konstitucionalnih i financijskih razloga? "Mnogi Belgijanci kažu da su svuda u svijetu republikanci, osim u Belgiji", navodi politolog Dirk Rochtus o svojim sunarodnjacima. "Oni su neka vrsta racionalnih monarhista". Mnogi građani Belgije vjeruju da zemlja bez monarhije ne bi uspjela očuvati jedinstvo. A to baš i ne govori u prilog snage demokracije: "To znači da u Belgiji ustvari i ne postoji baš jako veliko uvjerenje u snagu demokracije." Rochtus je međutim uvjeren da bi "za Belgiju republika bila dobro rješenje". Jer kada bi svi građani mogli birati zajedničkog predsjednika, to bi čak ojačalo osjećaj zajedništva.

Trenutno su čak i stranke podijeljene po regionalnom načelu, što politički proces dodatno otežava. Ali ni Rochtus ne vjeruje u skori kraj monarhije u zemlji. Phillipe i njegova vrlo popularna supruga Mathilde su u tom smislu već obavili nužne pripreme: njihovo četvoro djece idu u jednu dvojezičnu školu, u kojoj se pretežno ipak govori nizozemskim jezikom. Najstarija je kćer Elisabeth, koja sada ima 11 godina. Jednog dana bi ona mogla postati prva kraljica Belgije.