Berlinčani s Balkana ostali vjerni Zapadnom Berlinu

Kada su obitelji Kopić, koja je prije 41 godinu poslom iz Slavonskog Broda došla u Berlin, u posjetu iz domovine i inozemstva dolazili rođaci i prijatelji, prvo su ih pitali za Berlinski zid, prisjeća se uz osmjeh Elizabeta Kopić. Još se sjeća i reakcije njenih susjeda kada je 1969. godine krenula za Berlin. “Već sam tada čula: ’Pa zašto baš u Berlin, znaš da tamo postoji onaj zid?’ No nije mi to mnogo značilo, u to se vrijeme jednostavo željelo ići u Njemačku.“

Nakon nekoliko godina boravka u Berlinu, Elizabeta je sa svojim suprugom odlučila kupiti gradsku vikendicu s vrtom. Posjed se nalazio u zapadnoberlinskoj četvrti Neuköln, a samo 50 metara dalje, s druge strane Zida, nalazio se kvart Treptow s istovjetnim vikendicama i vrtovima istočnih Berlinčana.

“Berlinski zid me uopće nije zanimao, tu se moglo popeti gore i gledati preko u istočni dio. Nikada to nisam napravila i ne sjećam se da je netko od moje obitelji išao to gledati. To je nekako bio drugi svijet, a govorilo se: ’Nije se dobro s njima ni igrati, nemoj se tamo penjati, možda ćete netko pogoditi metkom’. Tu su, preko Zida, bile i kolonije vikendica, ali ih nikada prije nisam vidjela sve dok Zid nije pao.“

Nekada Berlinski zid, danas široka cesta

Elizabeta nije često odlazila u Istočni Berlin. Na središnji trg istoka, Alexanderplatz, odlazila bi samo kada su joj u posjetu dolazili prijatelji i rodbina. Inače, i sama vožnja gradskim javnim prijevozom bila je za Elizabetu svojevrsna avantura. “Sjedite u S-Bahnu ili U-Bahnu, vozite se nekoliko stanica, normalno putnici izlaze i ulaze. Vozite se dalje i osjetite odejdnom kako U-Bahn ili S-Bahn smanjuje brzinu, na primjer nailazimo na Friedrichstrasse. Tu nema izlaska, ne daj Bože, tu je granični prijelaz, vidite naoružanu vojsku do zuba. Polako S-Bahn prođe, zatim poveća brzinu, opet prolazi kroz nekoliko zapadnih stanica, i opet upadne u istočni dio…“

Vijest o ujedinjenju Njemačke i ukidanju granice između dva grada, obitelj Kopić saznala je ispred televizijskog ekrana. Ubrzo potom uslijedilo je i rušenje 155 kilometara dugog Berlinskog zida. Elizabeta nažalost nije bila svjedok rušenja i onog dijela zida, koji je od njezine vikendice bio udaljen samo 50 metara.

“Kada sam došla, Zida više nije bilo, niti one kućice s koje smo mogli preko gledati. Taj granični pojas, koji je bio između naše kolonije i one kolonije preko, sada je ova divna široka cesta, Kiefholzstrasse. Osobno, više niti ne mislim da je tu nekada bio Berlinski zid, jer mi nikada nije niti smetao. Ja nisam nikoga imala na drugoj strani kako bi možda morala patiti.“

Zid im nije mnogo smetao

Kemal Tokić iz Toka kod Gradačca krenuo je 1970. godine iz radoznalosti na put po Njemačkoj. Njegova prva stanica bila je Zapadni Berlin. Iako je u tadašnjoj Jugoslaviji imao dobar posao, Kemalov turistički dolazak u Berlin pretvorio se u stalni boravak. Zaposlio se u tvrtci Schindler, iz Gradačca doveo suprugu i kćerku u Belin, a ubrzo su dobili i novog člana obitelji, sina Sauda, koji je rođen u Berlinu. Tokići su se dobro osjećali u Zapadnom Berlinu, a činjenica da je grad podijeljen zidom nije im mnogo smetala.

Kemal je radio na montaži po gradilištima diljem Njemačke, tako da mu ni Istok, a ni Zapad nisu bili strani. “Pet godina prije ujedinjenja jednom sam čovjeku koji je radio sa mnom rekao kako će se Njemačka ujediniti. On mi se nasmijao! Imao sam predosjećaj. Kada je Willy Brandt išao u posjetu kod Ericha Honeckera, znao sam da će se Njemačka ujediniti.“

Saud je odrastao u četvrtima Zapadnog Berlina, a u Istočni dio je odlazio s prijateljima, najčešće vikendom na provod. Sa 20 njemačkih maraka slavilo se cijelu noć, prisjeća se Saud: “Išli smo zato što je tamo bio jeftiniji provod. Imali smo više mogućnosti s manje novca ući u diskoteke. Tamo smo sa zapadnim novcem bili carevi!“

Istočnjaci se prepoznaju po govoru i hodanju

Otac i sin danas imaju vlastitu privatnu tvrtku i posluju diljem Njemačkoj. No iako je Njemačka već dvadeset godina ujedinjena, istočni i zapadni Nijemci do danas se nisu ujedinili, kažu Tokići. Mnogi Berlinčani na zapadu preselili su se nakon rušenja Berlinskog zida na istok, jer je stanarina bila znatno jeftinija. Selili su se i Tokići, i to iz zapadnih četvrti Steglitz i Schöneberg, u još zapadniji Mariendorf. Unatoč skupljim troškovima života, i starija i mlađa generacija obitelji Tokić ostala je vjerna nekadašnjem Zapadnom Berlinu.

“Bože sačuvaj, što ću tamo?! I kuću i sve imam ovdje u Zapadnom Berlinu. Istočnjak se uvijek prepoznaje! I žena i muškarac uvijek se mogu prepoznati i po hodanju i govoru, po svemu“, priča Kemal. Ni Saud se nikada ne bi htio preseliti na istok. “U meni, u mojoj glavi i dalje je ostao istok i zapad. Osjetim to u svom životu, osjetim veliku razliku između istočnih Nijemaca i nas sa zapada. Istočni Nijemci, posebno prema nama strancima drže odstojanje.“

Na idućoj stranici pročitajte: Velik grad, a tolika tišina!

Prvi utisak o Berlinu: “Otkud tolika tišina u tako velikom gradu?“

Nakon što je završio fakultet u Zagrebu i odslužio vojni rok, Milorad Živković je 29. prosinca 1978. godine stigao u Berlin. Istraživao je njemačke i engleske putopise po Balkanu u 17. i 18. stoljeću, i to je trebala biti tema njegovog doktorskog rada. Živković je o Berlinu maštao od ranog djetinjstvu. Prema pričama njegove tetke, koja se još pred Drugi svjetski rat doselila u Berlin, i njegovog strica, koji je bio pilot i imao redovnu liniju na relaciji Beograd-Beč-Berlin, Živković je ovaj grad doživljavao kao nestvarnu najveću sjevernu prijestolnicu između Pariza i Moskve.

Još se sjeća svog prvog utiska kada je stigao u Berlin: “Zapanjivala me ta tišina koja inače vlada u njihovom gradskom prevozu, bez obzira da li je to metro, autobus ili S-Bahn. Kod nas je to sasvim drugačije, ima ljudi koji se svađaju, pjevaju…a ovdje svi ili šute ili čitaju novine. To je bio taj prvi utisak, toliko veliki grad, tako mnogo ljudi, a tišina.“

“Zid je bio strašan, apsurdan i smiješan“

S Berlinskim zidom susreo se odmah po dolasku. Voz koji je iz Zagreba vodio preko Münchena stizao je na željezničku stanicu u Istočnom Berlinu. Strogi i zloglasni istočno-njemački carinici bili su tog dana dobro raspoloženi, prisjeća se Živković, pa je carinska kontrola na granici za Zapadni Berlin umjesto tri sata trajala svega dvadesetak minuta. “Taj Zid bio je veoma solidno, onako njemačko-pruski urađen, ali potpuno mi je izgledalo kao u nekom nadrealističnom filmu, prosto nevjerovatno da kroz centar grada ide tako jedan visoki zid s bodljikavom žicom na vrhu. Djelovao je i strašno, i apsurdno i smiješno!“

Živković je u Zapadnom Berlinu završio svoj doktorat, radio kao dopisnik NIN-a i osnovao obitelj. Život ga u Istočni Berlin nije vodio često, povremeno je posjećivao obitelj svoje supruge ili vodio najmlađu kćerku u lutkarsko kazalište u kojem je cijena od pola marke bila simbolična. Ujedninjenje Njemačke i rušenje Berlinskog zida dočekao je euforično, lutajući do zore po Istočnom Berlinu sa svojim prijateljima.

Berlinčani nerado odlaze u druge kvartove

Mnogi su se nakon ujedinjenja odselili u nekadašnje istočne četvrti. Jer, stanarina je bila jeftinija, međutim, Živković je do danas ostao vjeran zapadnom dijelu grada. “Berlin je ogroman grad i svatko živi u svom kvartu. Moj je dio grada ovaj Charlottenburg, kada idem u Neuköln ili Kreuzberg osjećam se kao da idem u drugi grad, iako je to bivši Zapadni Berlin. To isto vrijedi i za istočni dio. Odem s vremena na vrijeme, ali se osjeća razlika, ne toliko po arhitekturi, već po mentalitetu i ponašanju ljudi. Naviknuo sam se na ovaj dio, na ovaj trg, gdje dolazim 30 godina, osjećam se ovdje dobro. Sastajem se s prijateljima i poznanicima.“

Autorica: Selma Filipović, Berlin

Odg. urednica: Marijana Ljubičić