Berlin otvara svoja tajna vrata

DW: Gospodine Steier,koje Vas je skriveno mjesto u Berlinu najviše impresioniralo?

To je podzemna kapela na Olimpijskom stadionu. Kada tamo uđete, primjećujete zlatni odsjaj. Ona je izgrađena 2006. godine kako bi igrači, prije ili poslije utakmice se mogli pomoliti. Ona je uglavnom prazna. Tu je moguće organizirati i vjenčanje. Za mene to je vrlo fascinantno skrovito mjesto.

Poslije objavljivanja Vaše knjige, to mjesto teško da je još uvijek – tajno

Postoji mnogo međunarodnih foruma koji se upravo fokusiraju na izgubljena ili tajanstvena mjesta.Tamo se ne spominju točne lokacije, samo se približno spomene kako je neko mjesto primjerice, „na severu“ ili recimo „blizu Berlina“. Moja knjiga ima drugi cilj. Želim objaviti precizne lokacije kako bi ih ljudi mogli posjetiti. U mom vodiču sam naveo konkretna mjesta širom Berlina. Ona potiču iz različitih vremenskih razdoblja, neka su iz vremena prije Drugog svjetskog rata, druga potječu iz ratnih i poslijeratnih godina, pa sve do vremena izgradnje Berlina 1961. godine i pada Berlinskog zida 1989. godine.

Recite nam više o tome koja ste to mjesta naveli u svojoj knjizi?

To su lokacije koje dovoljno spominjane u klasičnim vodičima, ali su vrlo uzbudljive, kao što je, primjerice, zračna luka Tempelhof. On je skoro završen 1939. godine i u to vrijeme je bio najviša zgrada na svijetu. Kao i mnoge druge zgrade u Berlinu i ona ima neku vrstu „podzemnog svijeta“ s više od 100 skloništa od kojih neka možete i posjetiti. Među njima je i „filmski bunker“ u kome je čuvano na stotine nacističkih snimaka. Crvena armija je 2. Svibnja 1945 godine digla u zrak ulazna vrata bunkera , a a filmski materijal je izgorio. Sve je bilo uništeno. Zidovi bunkera i dalje su prekriveni garažom. Gotovo je nepoznat i arhitektonski eksperiment koji su Hitler i nacistički arhitekta Albert Speer izveli u Schönenburgu usred Berlina. U pitanju je kolos koji se proteže 12 metara iznad i 18 metra ispod zemlje.Izgradili su ga francuski zarobljenici tijekom rata, a posjetitelji ga danas mogu obići.

Kako ste otkrili to mjesto i priču o njemu?

U pitanju je bila čista slučajnost. Posjetio sam izložbu koja je bila posvećena nacističkim planovima za obnovu Berlina, koji je trebao postati glavnim gradom – Sv.Germania. Tada sam saznao da su Hitler i Speer izvodili ekperimete kako bi ustanovili koliko je meko zemljište ispod grada, odnosno, je li dovoljno stabilno da podrži planirane monumentalne građevine. Kolosalna građevina na Schönenburgu je bila je označena kao „težak objekt“ koji trebao biti test za izgradnju pobjedničkog luka, tri puta većeg nego što je onaj u Parizu, na kome bi stajala imena njemačkih vojnika poginulih tijekom Prvog svjetskog rata. Za dve godine ta građevina je potonula samo 19 centimetara. To je potvrdilo mogućnost izgradnje i luka, što se ipak nije dogodilo. Kasnije je pokušano uklanjajnje kolosa, ali bez uspjeha, na našu sreću.

Kako ste uspjeli ući u zdanja koja su bila potpuno zatvorena, kao što je bio slučaj s nekadašnjom bolnicom za članove vlade bivšeg DDR-a?

Kada ste ljubazni to vam može puno pomoći. Neke od ovih građevina su pod nadzorom. Ako se prvo najavite, možda i uspijete ući. Ponekad pomaže kad s osiguranjem jednostavno pričate o vremenu, a onda ih, onako usput, upitate: „Što je uopće to što vi čuvate ?“ Još jedan trik je uzeti bicikl. Biciklisti su manje sumljivi. Ako nemate bicikl uvijek možete iznajmiti jedan u Berlinu.

Jeste li nailazili i na probleme?

Mjesta kojima je pristup kompliciran nisu ni navedena u mom vodiču kao preporučene lokacije. Ima dovoljno neotkrivenih mesta koja su pristupačna turistima.

Koje ste izvore koristili prilikom pisanja knjige?

Svjedoci su mi vrlo bitni, kao i crkveni arhiv koji je preživio rat i podjelu Njemačke. Svećenici obično znaju gdje se dalje možete raspitivati. Još jedan koristan izvor su mali lokalni muzeji koji obično rade jedan ili dva dana tjedno a poseduju povijesna blaga.

Vaša namjera je i da naglasite značaj ovih skrivenih i tajnovitih mjesta kako bi bila bolje zaštićena od rušenja ali i od zaborava?

Prateći moj vodič, ljudi automatski počinju postavljati pitanja, a onda političari i vlasnici moraju nešto poduzeti. Primjerice, postoji jedna radionica iz 1890. godine koja se polako raspada. Ja tu mogu zamisliti kazalište ili tržnicu. A možda netko od turista, kome je u ruke dopao moj vodič, pomisli: „Oduvijek sam želio posjedovati radionicu!“ i učini nešto tim povodom. To bi bilo sjajno.

Knjiga o Berlinu je posljednja u Vašem serijalu, u kojem ste se bavili skrivenim mestima i u Mecklenburgu i Brandenburgu. Odakle dolazi Vaš interes za tako nešto?

Moj rodni grad je Freiburg. Radi se o starom rudarskom mjestu u blizini Dresdena s mnogo podzemnih prolaza kojima se stiže u grad.To je na mene ostavilo veliki dojam. U Brandenburgu sam otkrio podzemne bunkere iz Drugog svjetskog rata i posebno one iz vremena bivšeg DDR-a. Želio sam druge informirati o njima. Sada tražim skrovita mjesta po cijelom svijetu.

Vaš berlinski vodič bavi se uglavnom mjestima iz 20-tog stoljeća. Samo se otok Pfaueninsel, koje je bilo izletište pruskih kraljeva, ne uklapa u tu sliku.

Pfaueninsel je vrlo poplarna destinacija za izlete, posebno za stanovnike zapadnog dijela Berlina. To mjesto ima dugu povijest. Tu je bio dvorac pruskog kralja. Godine 1936. tu je održana ceremonija zatvaranja Olimpijskih igara kojoj su nazočile sve važne osobe nacističkog režima. Šezdesetih godina prošlog stoljeća tu su snimani trileri poznatog Edgara Wallacea. Danas, jedina osoba koja tu živi je nekadašnji upravitelj vrta dvorca. On mi je rekao za skriveno mjesto, stazu koja od središta otoka vodi duboko pod zemlju. Ulaz se nalazi odmah pored starog hrasta i označen je bakrorezom koji datira s početka 19. stoljeća. Morate tražititi ključ za ta vrata. Poslije toga, jednostavno pustite mašti na volju.

Claus-Dieter Steyer radio je nakon završenog studija novinarstva za različite časopise i novinske agencije. Nakon pada Zida, 1990. postao je urednikom dnevnika "Tagesspiegel". Napisao je mnogo turističkih vodiča po istočnoj Njemačkoj.