Berlinska groblja puna života

Interes za tajanstvena berlinska groblja probudio je u meni jedan moj bivši dečko. On sam je nekoć, u vrijeme DDR-a tamo radio. Budući da je u ondašnjem sustavu vrijedio kao nedovoljno podoban, završio je na groblju, gdje je morao kopati rake. Naime, da bi spriječila da osobe poput njega uspiju i izgrade neku karijeru, ondašnja je država na raspolaganju imala razne metode. Ti ljudi nisu smjeli studirati niti raditi u zanimanju koje su zapravo željeli. Vlasti su ih ostavile na miru tek kada su ove problematične slučajeve uspjeli „pokopati“, „smiriti“ kako ne bi vršili svoj negativni utjecaj na druge. Mjesto na kojem je završio moj bivši bilo je – groblje.

Bivši DDR ionako nije posebno poštivao mjesta poput groblja. 1961. godine ondašnji je režim primjerice naložio izgradnju zida usred jednog od najstarijih i povijesno najznačajnijih groblja u Berlinu – Invalidskog groblja. Ono je naziv dobilo po Kući za ratne invalide koju je u blizini groblja sredinom 18.stoljeća dao izgraditi još pruski car Friedrich Drugi.

Kada sam posljednji put bila na ovom mjestu, čula sam kako jedan francuski turistički vodič govori da je danas sačuvana jedna trećina nadgrobnih spomenika koji su stariji od 200 godina. Drugim riječima, vlasti u DDR-u nisu prezale uništiti povijesne nadgrobne ploče čak niti na mjestima gdje su sahranjeni posmrtni ostati pruskih časnika. A grobovi i spomenici koji su tada uništeni, morali su nestati iz samo jednog razloga – kako bi se stvorio prostor za izgradnju betonskih prolaza na kojima su postavljeni tornjevi za nadzor s ugrađenim reflektorima.

Počivali u miru – ali ne zauvijek

Udaljeno nešto manje od jednog kilometara od Invalidskog groblja nalazi se gradsko groblje Dorotheen koje također potječe iz 18. stoljeća. Budući da se nalazi na mjestu dovoljno udaljenom od nekadašnjeg Berlinskog zida, vlasti DDR-a su ga poštedjele od uništenja. Danas ovdje šeću mačke a ispod stabala platana nalaze se grobovi poznatih osoba: Bertola Brechta, Heinricha Manna i Christe Wolf kao i grob arhitekta Karla Friedricha Schinkela i bivšeg njemačkog predsjednika Johannesa Raua.

Priznajem, kada sam prvi put posjetila ovo mjesto, grobovi poznatih me nisu zanimali. Moju su pažnju zaokupile male bijele zastave koje su provirivale iz bršljana na ponekim mjestima. Pored njih se nalazio natpis koji je označavao da je ovom grobu „isteklo vrijeme“. Kada sam to pročitala, pomislila sam samo: „Počivali u miru – ali ne zauvijek. Vrijeme vječnog mira je prošlo“. O čemu se uopće radi?

U Berlinu postoji sveukupno oko 230 groblja s ukupnom površinom od 1.200 hektara. Iako se čini da je ova površina dovoljna za „vječna počivališta“ tome ipak nije tako. U Njemačkoj se grobna mjesta naime ne kupuju zauvijek već samo iznajmljuju, najčešće na 20 godina. Obitelji mogu nakon isteka ovog vremena produžiti ugovor, no tada se povisuje najamnina. Ukoliko to ne učine, grobovi se prazne i na njihovo mjesto dolaze novi „stanari“. Toliko o poštovanju prema mrtvima.

Mjesto za poznate, vjernike i ateiste

Svoje mjesto ne trebaju napustiti samo uistinu poznate osobe. Njihova grobna mjesta financira grad Berlin. Groblje na kojem se vjerojatno nalazi najveći broj njemačkih poznatih osoba je gradsko groblje Schöneberg. Ovdje između ostalih počivaju Marlene Dietrich i fotograf Helmut Newton.

Groblje koje je po meni nekako najstrašnije, svakako je groblje Grunewald-Forst i to ne samo zato što se nalazi na jednom udaljenom mjestu u šumi već i zbog njegove zastrašujeće povijesti i nastanka. U blizini se naime nalazi rijeka Havel, a na ovom su mjestu često u 19. stoljeću na obalu izlazili leševi – ili samoubojica ili onih koji su se utapali nesretnim slučajem. Budući da je samoubojstvo tada u crkvi vrijedilo kao smrtni grijeh, ovi nesretnici nisu smjeli biti pokopani na gradskim, crkvenim grobljima. 1879. godine uprava šuma pronašla je jedno pragmatično rješenje i izdala dozvolu sahranjivanja nepoznatih mrtvih i samoubojica na ovom mjestu. Sve do danas je stoga zadržan i naziv – groblje Samoubojica.

Toleranciju su u tom smislu pokazala i druga groblja u Berlinu. Tako je primjerice 1847. godine u četvrti Prenzlauer Berg osnovano groblje za ateiste. Ono je devedesetih godina prošlog stoljeća postalo parkom kojim šeću majke i guraju kolica s djecom. Ovdje je i danas na ulazu u park ploča koja se ovdje nalazila od samog početka: „Uživaj u životu koliko možeš jer uskrsnuće i vječni život ionako ne postoje“.

Za razliku od ovog, na židovskom groblju u sjeveroistočnom dijelu grada, oko jezera Weißen, osjeća se i danas potpuno drugačija atmosfera. Ovo groblje je po mom mišljenju jedno od najljepših groblja u Berlinu. Osnovano je 1880. godine a u međuvremenu sa svojih 115.000 grobnica, ovo je najveće židovsko groblje u Europi. Ovdje u prvom redu počivaju židovi koji su preminuli prije Holokausta, no koristi se i danas.

Zelena oaza

Posljednjih godina je porastao interes i potražnja za alternativnim mogućnostima pokapanja mrtvih. Rezultat je da klasična gradska groblja ponovno imaju više mjesta na raspolaganju što je pak gradske vlasti dovelo do jedne nove ideje. Dugoročno gledano bi naime čak trećina ovih površina mogla biti iskorištena u druge svrhe. „Groblja su mjesta sjećanja, tuge. No, ona su istodobno mjesta opuštanja i mira…“ može se primjerice pročitati na internetskoj stranici odsjeka za planiranje i razvoj grada. Time se želi ohrabriti Berlinčane da svoja groblja počnu koristiti kao parkove – naravno uz dužno i potrebno poštovanje prema ovdje sahranjenima.

Ja to činim već sada. I pri tome nisam jedina. Ujutro trčim preko jednog groblja u Pankowu a prati me pjev ptica. Jednom sam čula čak i sovu a prije tjedan dana sam ovdje susrela i lisicu. Slažem se s rečenicom koju je jednom napisao Theodor Fontane: „Ništa nije toliko puno života kao groblje“.