«Bez panike»

Toj živućoj legendi njemačke rock-glazbe, rođenoj 1946. u gradiću Gronau, Kuća povijesti do 29. svibnja posvećuje izložbu pod naslovom «Bez panike. Šarena Republika Njemačka Ude Lindenberga».

Na otvaranje izložbe u bonnskome muzeju prošloga petka Lindenberg je doputovao s cijelim svojim dvorskim stožerom, uključujući i veličine iz hamburške zone sumraka, takozvanoga Kietza, dječji zbor te Panični orkestar. Prvi čin nakon dolaska iz Hamburga bilo je razgledavanje osobnih predmeta izlo­ženih u staklenim vitrinama. Udo Lindenberg: «U normalnim okolnostima morao bi umrijeti, prije nego ti posvete takvu izložbu. U ovom slučaju izložbu priređuju već sada, što je praktično, jer je tako barem mogu razgledati. I tako ja sada, koračajući muzejom, mislim kako je to vrlo zgodna stvar. Sav taj posao, međutim, nije napravljen samo za mene, nego za cijeli po­kret. Ta izložba obvezuje da se ne pretvoriš u spomenik, u osobu iz prošlosti, nego da nastaviš svoj život.»

Nakon odiseje po – kako sâm kaže – svim pozornicima u čitavoj Saveznoj Republici Njemačkoj, Udo Lindenberg sada je doselio u Porajnje, točnije u Bonn: kao središte izložbe «Bez panike». Kuća povijesti ne prikazuje Lindenbergov život, nego samo jedan njegov izvadak. Ona nam tog rock-glazbenika predstavlja kao blještavo ljudsko oličje njemačko-njemačkih odnosa. Direktor izložbe u Kući povijesti, doktor Jürgen Reiche, o tome kaže: «Odlučili smo prirediti izložbu o Udi – ali ne autobiografsku, nego tematsku. To znači da s njim nastojimo otići na putovanje kroz vrijeme u 70-e, 80-e i 90-e godine, s njegovim pjesmama i njegovim političkim angažmanom. Mislim da je za to upravo sada pravi trenutak.»

Izložba prikazuje 200 eksponata, između ostaloga i Lindenbergov tajni dosje u Ministarstvu državne sigurnosti DDR-a (StaSi), crteže umjetnika u alkoholu – takozvane «likerele», sopile, što mu ih je darovao predsjednik Državnog vijeća DDR-a Erich Honecker, kao i kožnu jaknu koju je Lindenberg uručio Honeckeru. Obilazeći izložbu nekako se mogao steći dojam da je rocker iz Gronaua Njemačku sâm uzdigao do ponovnog ujedinjenja. Uloga je to u kojoj se samozvani panični predsjednik sâm sebi vrlo dopada: «Ja sam u ono vrijeme bio državno priznati državni neprijatelj. Stalno sam imao zabranu nastupa u DDR-u. Honecker i njegovi nosonje s cijelom se tom stvari nisu mogli razumno ophoditi. Rekoh mu tada: obuci kožnu jaknu i odi među proletere da vidiš za čime čeznu. – Nije me poslušao! Zato se više i nije mogao dugo održati na dužnosti. Potom je nestalo Berlinskog zida, srušili smo ga pjesmom: kamen po kamen. Sve nam je to poznato.»

Udo Lindenberg već se 30 godina ustrajno bori za bolji svijet: protiv utrke u naoružanju 80-ih godina, za ujedinjenu Njemačku do početka 90-ih, te protiv desničarskog nasilja sve do danas. Na izložbu u Bonnu on gleda kao na postaju svoga djela: retro­spektivu starih, ranije vođenih bitaka. Kolikogod nam se nakon neodmjerenog uživanja alkohola i nebrojenih partija, koji nisu ostali bez traga, činio tjelesno iznemoglim, Lindenberg ne posustaje u svojemu političkome angažmanu i neumornome zastupanju politički nepopularnih mišljenja. Jer kada nešto želi postići, nitko mu se ne može ispriječiti na putu. Za njega vrijedi samo globalna misao, globalna odgovornost i borba za bolji svijet – poglavito u ovo naše doba: «Upravo sada, ove godine, na 60. obljetnicu završetka rata. Svi mi potječemo iz smeđe i nevjerojatno užasne Njemačke, koja je u mnoge dijelove svijeta donijela neizmjernu patnju. S obzirom na našu povijest ova Njemačka mora biti vrlo, vrlo šarolika i vrlo snošljiva i trpeljiva. Ona mora biti sastajalište svih kultura, svih religija koje će se mirno i prijateljski razgovarati i do­govarati – u korist svjetskoga mira.»

Ono što Lindenbergu podaruje magični čar, je njegova prirodnost. Udo je Udo: pjeva, a pjevati ne zna; plešući on svakoga može nagovoriti na ples, premda plesati ne zna. Politička pristojnost mu je posve nepoznata. Izložba u bonnskoj Kući povijesti za njega je i prilika – prilika da današnjoj mladeži pokaže kako se za ideale valja izboriti, a ne dozvoliti da nas zahvati politička ukočenost zbog socijalnih problema poput nezaposlenosti. Ne uspije li mu to sadašnjim sredstvima, Lindenberg u rukavu već ima novoga asa: osnutak panične stranke: «To je, doduše, mašta, premda ponekad mislim da bismo to jednos­tavno trebali uraditi. Moramo vidjeti kako će se cijela stvar u Njemačkoj odvijati. Postoji nekoliko vrlo dobrih nastojanja: u Njemačkoj te u Francuskoj. Na primjer da se ne šalju vojnici u Irak ili Iran. U Europi sve više jačaju takve mirovno-političke pozicije. Za sve ostalo moramo još vidjeti. Panična stranka je u svakom slučaju vrlo lijepa mašta. Barem za sada.»

Izložba «Bez panike» može se pogledati još do 29. svibnja u Kući povijesti u Bonnu.