Bez revolucije, ali sa starim sjajem

U subotu završeno 24. izdanje zagrebačkoga festivala nove glazbe, nije – doduše - bilo kontroverzno ili provokativno poput svojih blistavih izdanja iz 60-ih i 70-ih godina, no ponudilo je kvalitetan uvid u kretanja na sceni suvremenog glazbenog izričaja, raznolikošću programa privuklo je publiku različitih generacija, a kao središnjeg gosta u Zagreb još jednom dovelo iznimnog poljskog skladatelja Krysztofa Pendereckoga. Ove su godine Muzički biennale, te njegov osnivač skladatelj Milko Kelemen, dobitnici i nagrade Europskog kulturnog foruma.

Nagrada za doprinos rješavanju europskih problema

Kulturna nagrada Europa priznanje je koje od 1992. godine dodjeljuje jedna od najvećih njemačkih nevladinih organizacija, koju je sa svrhom spajanja europskih kultura i unapređivanja međusobnog razumijevanja građana staroga kontinenta osnovao bivši njemački ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher. Predsjednik Europskog kulturnog foruma Dieter Topp to je veliko priznanje uručio sadašnjem vodstvu festivala Ivi Josipoviću i Berislavu Šipušu, te utemeljitelju Biennala Milku Kelemenu: «Uvijek ćemo promovirati nadilaženje razlika podržavajući osobe i organizacije koje doprinose rješavanju europskih problema. Gospodin Kelemen je – u nekim razdobljima čak i usprkos pritiscima nekadašnjeg režima - na Bienallu spajao istočni i zapadni blok, omogućavajući izravni dijalog među umjetnicima i kulturama», pojasnio je Topp. Po svoje je priznanje Kelemen došao iz svojeg štutgartskog doma, a prisjećajući se početaka Bienalla 1961. godine Kelemen je istaknuo: „ Bila je to jedina mogućnost da se u ono doba povežu istok i zapad, stvorili smo zapravo svojevrsnog „trojanskog konja“ – festival koji predstavlja „zabranjenu“ glazbu. Rekli smo da je sve slobodno i neka publika izabere ono što joj se sviđa. Bila je to tiha prevara.“

Poseban gost

Uz Kelemena, Muzičkom je biennalu kumovao i središnji gost ovogodišnjega festivala Krysztof Penderecki - jedan od začetnika Poljske avangardne škole i glazbeni revolucionar 50-ih i 60–ih godina prošloga stoljeća, dok će ga se najšira publika sjetiti po glazbi koju je u svojem kultnom filmu "Isijavanje" koristio Stanley Kubrick. Na Biennalu se Penderecki predstavio sa 6 djela nastalih između 1968. i 2000. godine, a središnjim je koncertom i sam dirigirao. U Zagrebu se, ispričao je, osjeća kao doma jer se vraća starim prijateljima, festival prati od prvoga izdanja, nekoliko puta već je bio gost, a posebno mu je drago što je zagrebački festival nove glazbe jer je, kako kaže, jedan od rijetkih festivala nove glazbe koji je preživio. «60-ih je gotovo svaki grad koji je imao radijski orkestar imao takav festival. S nestankom orkestara, ugasili su se i festivali», kaže Penderecki.

"Vršili su harakiri nad mojim djelima"

Govoreći o ranoj fazi svojega stvaralaštva, Penderecki se prisjetio kako ga je za skladanje motivirao protest protiv nekadašnjih komunističkih režima, pa je suprotnost tadašnjoj situaciji pronašao u sakralnom karakteru svojih djela. Krajem 70-ih je godina Penderecki se odlučio odmaknuti od geta avangarde i prikloniti se neo-romantičnom i drugim popularnijim skladateljskim idiomima, no i dalje koristeći elemente avangarde. U to je vrijeme počeo i dirigirati izvedbama svojih djela jer su neki dirigent «izvodili harakiri nad njegovom glazbom». «Partiture su čitali površno, a ponekad i potpuno pogrešno, pa sam odlučio stvar uzeti u svoje ruke», zaključio je Penderecki.

Ženske note

Uz mini – ciklus Pendereckoga, druga središnja tema Muzičkoga biennala bilo je žensko skladateljsko pismo. Iako ne smatra da spol čini razliku kada je riječ o skladanju suvremene glazbe, umjetnički ravnatelj festivala Berislav Šipuš odlučio je podvući ženski rukopis budući da se dugi niz godina smatralo da je pomicanje granica u glazbi bio – stjecajem okolnosti- muški posao:

«Nakon 80 godina hrvatske povijesti koja je imala Doru Pejačević i Ivanu Lang, sada imamo i malo više skladateljica. Okupili smo još 30 inozemnih skladateljica i tako dobili broj od 37 skladbi skladateljica na Biennalu.»

Kao posebnu vrijednost ovogodišnjeg festivala, Šipuš ističe produkcijsku djelatnost Bienalla: «Mi smo sada odlučili da produciramo iz proračuna male komorne, nazovimo ih opere, predstave koje mogu igrati u nekom drugom prostoru. Mogu spakirati kofere i idući dan otići negdje drugdje, igrati na otvorenom, u zatvorenom… I mislim da smo uspjeli u tom naumu jer su već odigrane 4 predstave koje smo producirali – „Ruquiem“ Zlatka Tanodija koji praktički jedna monodrama za glas i elektroniku, „Eto vas“ Frane Đurovića, komorna opera „Za tri lipe“ Mirele Ivičević i balet „Ritam harmonije niskih frekvencija“ Marije i Zorana Ščekića. Sve su 4 predstave dobile jako dobre odjeke, dobro su prošle kod publike i imale pune dvorane. «Već znam za interes iz inozemstva za operu Mirele Ivičević, a nadam se da će na Dubrovačkim ljetnim igrama biti izvedeno djelo Frane Đurovića», optimistično je zaključio Berislav Šipuš.