"Blockbuster" izložbe – korist ili šteta?

Takve je projekte nemoguće realizirati bez pomoći bogatih sponzora, koji za uzvrat traže da se na svim mogućim vidnim mjestima – pozivnicama, plakatima, ulaznicama, katalozima – upadljivo ističu imena njihovih tvrtki. Na taj način sve više raste opasnost da se umjetnička produkcija, koja često pod vrlo složenim okolnostima nastaje u umjetničkim ateljeima – pogotovo kad je riječ o autentičnim, inovativnim umjetničkim djelima – jednostavno koristi za obrtanje profita u društvu koje se zanima samo za brze zarade.

Glavna vijest: broj posjetitelja

Nesprestano bombardiranje u medijima, milijuni uloženi u reklamu, repovi pred ulazom i gužve u muzejskim prodavaonicama – umjetnička djela moraju doista biti vro jaka da bi uopće još mogla doći do izražaja, usred cijele te pometnje koja se u njihovo ime i oko njih zahuktala. Priređivači takvih izložbi ponosno navode podatke o broju posjetitelja, kao da se radi o postignutim radnim zadacima i rezultatima. O tome šte se tamo sadržajno zbiva najčešće – ni riječi.
Izjave o broju posjetitelja imaju veze s vrlo visokim troškovima uloženima u takve projekte: izložbu "Guggenheim Collection" treba vidjeti najmanje 600.000 posjetitelja kako bi se izbjegao gospodarski minus. Muzej u Essenu, koji izlaže djela romantičnog njemačkog slikara Caspara Davida Friedricha, do konca mjeseca računa s 200.000 posjetitelja, no rekordni broj onih koji su razgledali izložbu Cezannea (380.000) neće biti premašen.
Bez obzira radi li se o MoMA-i, Cezanneu, Goyi, Friedrichovoj "Melankoliji" ili o zbirci Guggenheim, ovakvi megadogađaji pokreću cijelu lavinu gospodarskih špekulacija i želje za vlastitim profiliranjem. Hubertus Gassner, novi direktor hamburške Kunsthalle, pravovremeno je promijenio svoju izlagačku politiku i umjesto manjih izložbi koje se odvijaju u tišini, radije je za velike izložbe čiji se odjek čuje nadaleko: "U Hamburgu se stalno tuže kako nas velike izložbe zaobilaze. S jedne strane, tu je želja za prikazivanjem remekdjela iz velikih muzeja, a s druge strane, to je danas ekonomska nužnost. Jer, računa se s time da se velikim izložbama može nešto i zaraditi."

Je li sve u megalomaniji?

No sve se glasnije čuju i kritike tog trenda organiziranja blockbuster-izložbi: time se sve više zanemaruje slojevitost i raznolikost ostalih vidova umjetnosti, koju stvaraju manje poznata imena i predstavnici ne toliko razvikanih stilova. Moguće je da promocija u javnosti ne daje realnu sliku stvarne vrijednosti tih megaizložbi: "Velike izložbe mogu isto tako biti dobre ili loše kao i male. Uvijek se može čuti ta prilično degutatna ocjena blockbuster izložbi. Ne znam uopće tko je tako nešto započeo. Za izložbe je bitno o kojoj je temi riječ i kakva se kvaliteta pokazuje."
Posjetitelji tih izložaba osjećaju se donekle podvojeno - s jedne strane žale što se sve pretvara u puki kulturni event. S druge pak strane, jasno je da se ovakve prezentacije vrijednih umjetničkih djela iz međunarodnih zbirki mogu održati samo u tom okviru. A od takvih izložbi koristi imaju i oni koji se stručno bave umjetnošću, za njih susret s originalnim djelima nije površan efekt. Docent i publicist Wolfgang Ullrich u svojim se knjigama bavi promlematikom komercijalizacije umjetnosti: "Upitno je koliko posjetitelji zaista imaju od tih izložbi nakon što satima moraju stajati u repu. Protiv same te muzejske politike organiziranja kulturnih događanja ne može se ništa prigovoriti, kada se radi o tome da se privuče publiku, koja inače ne odlazi u muzeje. No istodobno se sa zabrinutošću može ustvrditi kako složenost i slojevitost povijesti umjetnosti i umjetničkih svijetova ostaje prikraćena kada se sav interes oko umjetnosti fokusira samo na te vrhunske događaje. Kada se sav novac slijeva u svega nekoliko područja, onda to može ugroziti cijelu infrastrukturu tržišta umjetnosti."

Sadržaji su ipak bitni

Prijeti li potpuna komercijalizacija muzejske politike? Nije potuno jasno žale li se manji muzeji na te megaprojekte zbog toga što njihovi vlastiti ambiciozni projekti padaju u medijsku sjenu ili zato što zbog svojih ograničenih financijskih sredstava i nedostatka sponzora ne mogu sami nuditi takve događaje, što bi inače vrlo rado učinili. Thomas Kellein direktor bielefeldske Kunsthalle, smatra da su najvažniji sadržaji izložbi: "No, istodobno nam je jasno da mi, kao i svi ostali gospodarski poduzetnici, konkuriramo jedni drugima. To znači, ako jednu izložbu posjeti samo 30.000 ljudi, to znači da je ta izložba, gospodarski gledano, donijela samo desetinu prihoda. Ja sam prilično suzdržan u kritici tih velikih izložbi, jer svi smo mi zapravo dijelovi jedne veće društvene zajednice i zajedničke kulture. Mislim da svaki muzej danas mora jednostavno probati poboljšati vlastite mogućnosti reklamiranja."
Ipak, veliki se kulturni događaji zbivaju samo uz pomoć snažnih sponzora, čiji je utjecaj sve jači. Oni pak za uzvrat traže da se aura vrhunskih djela klasike ili suvremene moderne umjetnosti prenese i na njihovo poduzeće i svojski se trude da se njihov logotip pojavljuje gdje god je moguće – na zidovima, plakatima, pozivnicama. Pitanje je šteti li to umjetničkim djelima, kada se na primjer nježne impresionističke slikarske motive pokazuje zajedno s reklamama za pivo. Wolfgang Ullrich smatra da to ne predsatvlja problem: "Ne, ne bih rekao da to umjetnosti škodi. Ranije je bilo i daleko ekstremnijih zahvata. Na primjer, u srednjevjekovnom slikarstvu, kada su naručitelji tražili da se i njih naslika na slici koju su darivali. Oni su zauzimali daleko više prostora na slici nego današnji sponzori sa svojim logotipima na ulaznicama i katalozima."
No, ipak ostaje sumnja da umjetnost, čak i ona najkvalitetnija, ne ostaje nedirnuta u tom okruženju zahuktale jurnjave za događajima na međunarodnoj razini. Djelima koja nastaju u oskudnim ateljeima i koja u sebi nose sav rizik traženja inovativnih stilova, prijeti još veća opasnost da postanu samo dekorativni privjesci društva koje prije svega žudi za profitom.