Bog poživi taj režim, on me plaća ja ležim

Jedan od tih bogatuna, Götz Werner - osnivač i direktor lanca drogerija "dm" se čak glasno zalaže za nešto, o čemu se i najtvrdokorniji sindikalist na prvomajskoj proslavi - okićen i zastavom i zviždaljkom i sindikalnom kapicom - ne usudi više niti sanjati: za temeljnu plaću. Ne za minimalnu plaću: za temeljnu plaću, novac koji bi dobivao baš svatko, od koljevke do groba, samo zato jer je rođen i jer je stanovnik te države - bez ikakvih uslova: "Ako se to čini bez uslova, onda se to daje svima. Otpada svaka diskriminacija, ograničenje i rad se tek time omogućava. Naime, kada netko već ima sigurnost jer ima temeljni prihod, onda se može upustiti u nove inicijative. Na taj način više nije vezan za svoje radno mjesto i ima slobodu izbora vlastitog rada. Tek u tom slučaju postoji pravo tržište rada i onda će se vidjeti, što ljudi žele raditi."

Naravno, možda ćete pomisliti da to nije glupa ideja od nekoga tko je na čelu jednog trgovačkog lanca - ali Götz Werner je i docent na sveučilištu i ta inicijativa seže mnogo dalje od cilja da više ljudi kupuje šampone i zubne paste. Razmislimo na teoretskoj razini: sve razvijene zemlje bore se sa nezaposlenošću dok zapravo se jedva može i očekivati da će ikad više nastupiti zaposlenost kakva je vladala kasnih šezdesetih. Ne samo zbog proizvodnje u Kini, nego zbog automatizacije proizvodnje. Sa druge strane, država golem dio svojih prihoda odvaja upravo na te, socijalno slabe dijelove stanovništva - ali jedva direktno, socijalnom pomoći nego preko posrednika: ili poduzećima i mjerama za zapošljavanje ili socijalnim institucijama - zdravstvene skrbi, mirovina, škola i tako dalje. Zato Görz najoštrijim riječima kritizira reformu pomoći za nezaposlene po kojoj se nezaposlene kažnjava ako nisu našli posao. Kako će ga naći kada posla - u proizvodnji - ionako ima sve manje? Po njemu, tim propisima se čitava država pretvara u - citiramo - "radni logor": "Privreda nije nikakva priredba radne terapije, nego je privreda tu kako bi ljude opskrbila robom i uslugama, koristeći pritom što manje vremena ljudima i što manje prirodnih resursa. To je racionalizacija, gdje se duh primjenjuje na rad."

Zašto da se nekog tjera na posao koji će bolje obavljati mašina? Naravno, ova misao vam se može učiniti poznatom: od Ericha Fromma, Andre Gorza, Pjotr Kropitkina i Thomasa Morusa ta misao "oslobađanja od nužnosti rada" neprekidna je misao humanizma. Danas je rad - točnije, stalno radno mjesto - zapravo već luksuz. Zašto onda korjenito ne razmisliti o uhodanom načelu sažetom u poslovici "tko ne radi ne mora ni jesti"?. Ali već i činjenica da su o takvoj "temeljnoj plaći" razmišljali i ekonomisti neoliberalnog smjera poput Miltona Friedmana, trebala bi malčice zabrinuti našeg slavljenika 1. svibnja. Doduše, Friedman se založio tek za "porezni bonus", dakle da država nadoplaćuje ako "prava" plaća bude manja od određenog iznosa ali oba koncepta imaju i jedan nedostatak: čak i ako se uzme da bi plaća svima, i djetetu i starcu, bila tamo negdje 1500 eura mjesečno, to je golem iznos koji država sa ovim prihodom ne može financirati. Zagovornici temeljne plaće zato se zalažu za drastično podizanje poreza koji kažnjava potrošnju - poreza na dodanu vrijednost na čak nekih 50%. Ali i u tom slučaju je ekonomist sa Frankfurtskog sveučilišta Joachim Mitschke je sve stavio na papir - i utvrdio golemu rupu:

"Temeljna plaća u tom iznosu bi tražila 1,3 bilijuna eura. To je više nego polovina našeg BNP-a. To bi značilo nepojmljive iznose za transfer koje bi još trpjele da bi se na taj način smanjio i iznos koji davaju poslodavci. A to pak znači da bi zapravo čitav iznos za plaće koje se dijele u Njemačkoj, subvencionirali takvim transferom. Povećanjem poreza na dodanu vrijednost bi se došlo do još 440 milijarde eura ali bi to bilo dovoljno da svaki građanin dobiva oko 450 eura mjesečno. A to nije dovoljno, kako god da se okrene."

Jer loša vijest u tom modelu jest da bi onda otpale i državne subvencije za zdravstvo, školstvo i sve što je do sada bilo samo po sebi razumljivo. Zagovornik, Götz Werner ipak ne misli da bi to otvorilo rupu u državnom proračunu koja se ne da zakrpati: jer iako bi se kažnjavao visokim PDV-om, takav prihod bi bez sumnje dao ogroman poticaj potrošnji svake vrste - i kratkoročne i dugoročne, za stanove ili vlastite male pogone. Kako bi se to doista odrazilo na čitavo gospodarstvo zemlje, na stabilnost valute, na tržište i roba i radne snage - zapravo se to ne može niti predvidjeti. Jer, doslovce, sve knjige iz ekonomije bi se trebale pisati od početka.