Bog u Bijeloj kući

Sjedinjene Države su bez dvojbe najreligioznije od svih razvijenih industrijskih društava. Gotovo dvije trećine svih Amerikanaca se, prema vlastitim navodima, smatra religioznima, crkve su vikendom pune. Većina Amerikanaca moli svakodnevno, čak i u javnosti, i vjeruje u život nakon smrti. Treba li se onda čuditi da vjera igra važnu ulogu u politici?

Da, zapravo treba, jer odvajanje države i crkve spada u temelje američkog Ustava. U to se nije usuđivao dirati ni predsjednik Bush, a nije ni htio, smatra stručnjak za religije, Alan Wolfe: «Podjela države i crkve je u Americi još netaknuta. I to zato što vjera od toga profitira, a ne obrnuto. U Europi imamo državne religije i one izumiru. U Americi gdje je vjerska sloboda uzdignuta na razinu principa, vjere cvjetaju. Kada bi nekim vjerskim aktivistima u toj zemlji uspjelo razbiti podjelu države i crkve, bio bi to kraj vjere u njoj.»

Nova dimenzija vjere u Washingtonu

No, ipak je s dolaskom Busha na vlast vjera u Bijelu kuću ušla s jednom novom dimenzijom. Još i prije nego što je on počeo svoje križarski pohod na «osovinu zla», vjera je postala važan čimbenik. Jedan od prvih Bushovih koraka nakon izbora 2000. godine bilo je stvaranje novog mjesta posebnog povjerenika za vjersko-socijalna pitanja u Bijeloj kući. Bush je htio osloboditi državu dijela njezinih socijalnih zadaća i u njih jače uključiti crkve.

To mu je, gledano iz današnje perspektive, tek djelomično uspjelo, smatra William Galston s instituta Brookings: «Mislim da je to prenapuhano. Puno ljudi vjeruje da su rezultati tok pokusa bili skromni. Kao i uvijek u politici, i ovdje treba razlikovati stvarnost i retoriku. A stvarnost izgleda tako da je veliki dio socijalnog rada u SAD-u oduvijek bio u rukama vjerskih organizicija. Inicijativa predsjednika ga je još malo povećala, ali slika tog čitavog sektora se ni u kojem slučaju nije bitno promijenila – to nitko ne tvrdi.»

Je li Bush loš vjernik?

A religioznost samog Busha? 43. predsjednik SAD-a prakticira baptističku vjeru. Svoj put do Boga pronašao je relativno kasno, kada se ostavio alkohola i krenuo stazom ćudoređa. Novinarima, kao što je njegov kroničar Bob Woodward, Bush naglašava da je poticaj za svoje obraćenje dobio od «više sile». S takozvanom «osovinom zla» je u realnu vanjsku politiku uveo jednu metafizičku kategoriju. Mnogi promatrači zbog toga u njemu vide skoro vjerskog fanatika.

No, Alan Wolfe se s tim ne slaže: «Možda Bush uopće nije tako religiozan kako većina misli. U svakom slučaju nije kršćanin, prema tome kako ja definiram taj pojam. Ja, na primjer, u njegovom ponašanju ne nalazim onu pokornost i miroljubivost kakvu Krist propovijeda, a kod njega nema ni sumnje koju nalazimo u tradiciji augustinske reflekcije o pojmu grijeha.»

Petljanje u nastavne planove

U međuvremenu su protestanti u SAD-u otkrili novo polje djelovanja – izvan Bijele kuće. Oni pokušavaju reformirati nastavne planove širom zemlje. Pritom pokušavaju potisnuti darvinističku teoriju o evoluciji «kreacionističkim» viđenjem svijeta koje ni u prirodnoznanstvenoj teoriji o postanku svijeta ne isključuje djelo Boga kao nadnaravnog bića.